Kolega tvrdi da je Miroslav uvijek birao najjeftinije i najgore namirnice, stvari i općenito sve životne potrepštine, tvrdeći da su upravo one najbolje. Nije bio u besparici, nije oskudijevao, jednostavno je iz nekog razloga lošije smatrao boljim i uvijek je inzistirao na lošijem. Jeo je i pio uglavnom smeće, odijevao se u smeće, vozio je smeće, gledao je smeće, čitao smeće, slušao smeće i ne znam, kolega tvrdi, mada uz određenu dozu postindustrijske skepse i lijevo-zelene autoironije, družio se sa smećem. Trovao se samo najjeftinijim sadržajima vjerujući da su upravo oni zadržali nešto od socijalističke kvalitete i nedužnosti, a socijalistička kvaliteta je, tvrdi kolega da je govorio Miroslav, proizlazila iz naroda i vraćala se narodu. Imao je nepogrešiv provincijalni instinkt za nanjušiti najodvratnije mjesto u lokalu i junački ga proglasiti idealnim, govorio je Igor, kapetan duge plovidbe kada je dangubljenje i trabunjanje po provincijalnim lokalima bilo u pitanju. I ondje se baškariti satima kao na tronu svih putenih i posljedičnih mentalnih užitaka. Kolega tvrdi da je upravo Igor načeo samo njemu ugodnu temu ili rabotu čeprkanja po karakternim osobinama i vidicima Miroslavljevim, što će reći prijateljevim, i da je sve završilo tako kako je završilo. Kako je završilo? Ovako. Miroslav je imao nepogrešiv provincijalni nos za nanjušiti ono najlošije i onda u toj lošini, u toj lošosti, govorio je Igor, uživati kao u rijetko dosegnutoj kvaliteti, kakvu mi salonski ljevičari pod fatalnim utjecajem degeneriranog Zapada još nismo dosegnuli. Ja sam se samo zapitao, tvrdi kolega da je Igor kasnije govorio, odakle dolazi to, naime, ta ideja, misao, taj zor, da je nekome sve očito loše znak dobrog i nekakve samo njemu dosegnute kvalitete, bolje reći spoznaje o kvaliteti? Odakle to dolazi? Nije da čovjek, u ovom slučaju Miroslav, ne zna za bolje. Prije svega, ne oskudijeva u donjem domu društvenog uneređenja, bio je, i još uvijek je, situiran, možda čak i školovan; pa on je kroz godine probao sve, ali birao je najgore kao najbolje. Odakle taj neukus? kolega tvrdi da je tada pitao. Neukus je temeljna osobina palanke, ili jedna od temeljnih osobina. Ima ih više? Ima. Koje su to? Pogledaj Miroslava i uočit ćeš ih nekoliko, možda sve, govorio je Igor.

Kolega tvrdi da je Miroslav sa svojom diplomom iz knjižničarstva možda ostao malo zakinut u nekim praktičnim i korisnim stvarima, ali da ga to ne čini sasvim imunim na ikakav građanski ukus ili sposobnost zaključivanja u dnevnopolitičkim peripetijama. Kao što vidimo, govorio je Igor. Nije njega zakinula struka, već upravo suprotno, on je zakinutost kao takva, zato i jest odabrao struku zakinutih; jer što bi on danas bio i kako bi živio da ne postoji struka koja u sebe uvlači ono što samo za izrazito jakih serotoninskih udara možemo nazvati muljem čovječanstva? Ne proizvodi ta struka takve, govorio je Igor, dobro, možda ponekad, možda neki nesretnik koji je mogao nešto više – čistiti ulice i kuće poput Šokca primjerice – zaluta u tu struku, pa ga ona psihički i fizički destruira u najkraćem roku, ali najčešće nije takav slučaj, kao što to nije ni slučaj s našim Mikijem; njega nije spomenuta struka uvukla i destruirala nekakvom sudbinskom greškom, njega je ta čudovišna struka privukla, jer privlači isključivo takve. Kakve? Ako ćemo iskreno, a dosad smo bili iskreni, bi li ti njemu prepustio paket za dostavu ili dvije kutije jaja da ih proda na pijaci? Ne bih, ali brate, ima težih slučajeva i boljih primjera, zašto se baš okomiti na prijatelja, u mirno subotnje poslijepodne, pa makar i u najogavnijem kutku županije; ima slučajeva gdje su neki išli prodati kutiju jaja na pijacu, pa je u konačnici, nakon dosta truda i cjenkanja, ta kutija jaja prodala njih. I pritom se ne radi o knjižničarima. Možda ne, rekao je Igor, što ne znači da ne bi to postali da im se ukazala šansa: svatko tko je dugo vremena bio ništa, a zatim je poželio postati nešto, zaglibio bi u to ne trepnuvši. I od ništa postali ništo. Kolega tvrdi da je bilo i suprotnih slučajeva, jedan njegov poznanik je otišao iz knjižnice na bauštelu i otada se preporodio: prizdravio psihofizički, otplatio kredite, oženio se, izrodio dva-tri zdrava mladunčeta. Nakon godina pokretenjivanja uspješno se odkretenio, što bi narod reko. Narod tako ne govori.

Kolega tvrdi da je Igor imao pogrešan stav o Miroslavu i njegovoj struci te da je vjerojatno bio utemeljen na nekom osobnom lošem iskustvu no da zbog jednog lošeg iskustva ne bi trebao generalizirati. Gotovo sigurno među knjižničarima postoje i sposobni, vrijedni, čestiti, moralni i dragi ljudi, ali prije svega građani. Doduše, malokad se dogodilo da su mi bili u stanju pozitivno odgovoriti na neki jednostavan upit, tvrdi kolega, toliko jednostavan da bi i prosječna čimpanza uspješno odradila, pojačao je Igor, ali to i nije toliko presudno ni za pojedinca ni za društvo u cjelini, nije kolega reagirao na Igorovu upadicu, jer si na te upite brzo i uspješno mogu odgovoriti i sam. Evo na primjer, tvrdi kolega, nedavno mu je Šokac pričao kako je u nekoj lokalnoj knjižnici tražio informacije o Krsti Frankopanu Brinjskom, ne usudim se pitati zašto, prisnažuje Igor, a kako nije bio zadovoljan uslugom, nastavlja kolega, na što odmah Igor upada, pretpostavljam da se zapitao zašto netko dobija plaću ako nije u stanju žonglirati s knjigama među policama, a ako i jest u stanju, postavio bih isto to pitanje, zašto netko uopće dobija plaću ako je u stanju pročitati signaturu na računalu i po toj signaturi locirati knjigu na nekoj polici u uglavnom skučenom prostoru mjesne knjižnice? Opa, otkako se ti to vodiš libertarijanskom logikom i moralom, ako logika i moral mogu ići u ovakvu rečenicu; ipak je to žestoka gungula lumpenproletarijata, a ti kao doktor veterine i osvetnik podavljenih mačića to ipak nisi. Možda otkako si onako fino skliznuo kroz nauljene ruke pravde nakon što si osakatio onog bijednika i gotovo ga poslao na groblje? Ondje mu je zapravo i mjesto, to nije pitanje svjetonazora i ideološke pozicije u nekom bijednom internetskom grafikonu o ideološkim pozicijama Janka i Marka, vinkovačkih Hitlera i osječkih Staljina. Tvrdi kolega da je rekao Igor. Fraziranje za deset lajkova.

Nekih pola sata-sat nakon početka autopsije Miroslav se ustao s najodvratnijeg mjesta u najodvratnijem lokalu u široj okolici i zaputio se u vukovarsko-srijemsku noć, bez sumnje povrijeđenih osjećaja. Na trenutak su pomislili da će nasrnuti na Igora i fizički obraniti čast. Ipak taj nema časti, kolega tvrdi da je Igor rekao. Nekolicina se pridignula dozivajući ga nazad, ne i Igor, on je nonšalantno slegnuo ramenima i otpio gutljaj nekog smrdljivog seoskog lagera. Kasnije su saznali da se Miroslav zaputio pravac u Srbiju, kako bi sudjelovao u antirežimskim prosvjedima i dao obol svojim grlom, a ako treba i pesnicama, rušenju protunarodnog režima, režima dakle koji već decenijama bukvalno guši komšijski bratski blizanački narod. Koji ga je zapravo uporno birao, taj narod taj režim, kolega tvrdi da je govorio Igor. Pa i to je dio njegova karaktera, biranja goreg da bi se nešto nekome dokazalo, govorio je Igor. Taj odlazak u Srbiju, naime, ta takozvana pobuna koja ne vodi nikoga nikamo. Miroslav tvrdi da smo pasivan narod koji nema kulturu prosvjedovanja i da nas se može jebati do mile volje, te da on odlazi onamo, među popravoslavljene Hrvate (nije tako rekao, dobacio je Filip Igoru, to su tvoje podle fabrikacije) koji su zadržali nešto od vizantijsko-otomanskog pogleda na svijet, te rado dižu bune i ruše vladare, govorio je Igor. I pustoše polja i sela po europskim vukojebinama, dobacio je jedan prekaljeni radnik i ortodoksna pijanica iz najmračnijeg ćoška županije. To je sasvim u skladu s njegovim palanačkim vidicima, nastavio je iznervirani Igor: pa u ovoj bivšoj austrijskoj provinciji degenerirani knjižničari imaju plaću znatno veću od tamošnjih liječnika. Zašto i za što oni njeguju kulturu rušenja vladara i kontinuiranog prosvjedovanja? Za bolje ili gore? Pitanje je dana kada će Miroslav promijeniti stranu i s policijom pendrečiti studente, jer on uvijek bira jaču, pobjedničku stranu, onu opakiju, goru. Čekajte samo da prokuži kako stvari stoje. Kamo sreće da ga prije toga dobro izbatinaju i spreme u prdekanu na koji mjesec, možda bi postao internacionalni heroj, Ljubo Ćupić za bogate, nasmijan objektivu iPhonea dok ga vode na streljanje zvučnim topovima. A što je to kultura prosvjedovanja, nije li to proturječje, kultura i prosvjedi, pitao je Filip, nadajući se uhvatiti Igora nespremna. S takvim površnim semantičkim podvalama možeš iščašiti Miroslava, ne i mene, govorio je Igor.

Kolega tvrdi da je Filip bio naklonjeniji Miroslavu i njegovim čudnim pobudama, odnosno da mu nisu smetale kao Igoru, koji također nije imao razloga biti uznemiren bilo čijim pobudama, ali je bio i ostao snob i iritantni kvaziintelektualac koji, za malo humora i zabave, baš sve mora secirati. Dakle isto provincijalac, samo je provinciji prilazio straga, govorio je Filip. Tu je porijeklo Igorovog snobovskog osjećaja nadmoći; svatko u trenutku guženja osjeća određenu moć, pa i nadmoć. Kao što guženjem tobože pokorava onu guzatu veterinarku Enu, tako guženjem tobože pokorava provinciju, tvrdi Filip. Razlika je u tome, rekao je Igor, ne bez postgrađanske autoironije, što Miki puši provinciji, dok je ja guzim. Na koljenima je i podložan. To ti je nešto kao hranidbeni lanac, samo što se ovdje do hrane dolazi okolo-naokolo, kroz precizno definiranu i fino izbalansiranu igru društvene moći i nemoći, pokrenutu ipak karakternim osobinama koje u startu postavljaju figure gore, u sredinu ili dolje. A ti si tobože gore i uživaš u tom kvazipsihološko-društveno-ekonomski utemeljenom općenju? Ne uživam, tako sam nasađen i tako ću provesti svoj vukovarsko-srijemski vijek. A Miki uživa u tom i takvom seksu? Ne, on se gnuša sebe, kolega tvrdi da Igor tvrdi. Ali radi to svjesno? Da. I zato sve loše proglašava dobrim, tvrdi kolega da je rekao Igor, jer nekako mora živjeti sam sa sobom. A kako ti živiš sam sa sobom?

Kolega tvrdi da je Igor već neko vrijeme balansirao na tankoj crti (a kakva će crta biti nego tanka?) između solidnog srednjeg staleža i kvalitetnije postmodernističke ludnice, osobito otkako je onako odlučno pregazio liniju, također tanku, između građanskih normi i zlodjela, te ogrezao u zločin, nemoral i kriminal. Pretukavši naime nekog bijednika iz donjeg doma lumpenproletarijata koji je svoju postgrađansku dosadu prikraćivao zlostavljajući mačke, pse i golubove u Ulici jablana. Prešao je tada Igor i crtu između javnog i realnog sektora, anonimnosti i petminutne medijske eksponiranosti, ali i između dosadnog supruga učiteljice Mirte i serijskog švalera. Kolega tvrdi da je Igor švalerčina bio i ranije, ali da ga je spomenuti niz događaja rasvijetlio sa svih strana i stavio stvari na svoje mjesto. Prije svega da doktor veterine kojega mora disciplinirati Časni sud Veterinarske komore ne može biti uzor djeci i građanima te da mu etiketa Osvetnika u bijelom mantilu može neko vrijeme prolaziti samo u dijelu balkanskih medija i mreža nepovratno inficiranih glupošću i prostaštvom dnevne politike, realityja i provincijalnim kretenizmima različitih predznaka. I da nije on taj koji će moralno disciplinirati ikoga, kamoli prijatelja Miroslava, samozatajnog i pasioniranog konzumenta znanstvene fantastike. Kolega tvrdi da je Igor toliko inzistirao na Mikijevom pušačkom stažu da je to spomenutog odvelo na antirežimske barikade. Na tankom si ledu, osvetniče prebijenih mačića, govorio je Filip. Zašto bi Miki uopće pušio provinciji? Zato što mu je provincija nešto obećala. Što? Nešto. Kada? Davno. Kolega tvrdi da su to obične konstrukcije, kvazipsihoanalitičke. Obične ili kvazipsihoanalitičke? Kad već inzistiraš, reći ću ti. To što ti radiš, Igore, rekao je Filip, klasična je projekcija na Drugog, odnosno, sjebanost koju lijepiš na Miroslava nosiš sam. Osim toga, srozavanja svega na seksualno, što je to ako ne provincijalizam u svojem punom naponu. Dobro, onda je projekcija ovo što ti radiš, rekao je Igor: projiciraš na mene kako ja projiciram na njega, što će reći, svoju sjebanost ti projiciraš na njega, a ne ja, ja sam ti samo smokvin list. Smokvin list, kad već pričamo o seksualnom, je li, rekao je Filip. Kolega tvrdi da je Filip rekao Igoru kako je njegovo herojsko dovođenje na sud lažne svjedokinje (i to vjerojatno mlađahne ljubavnice), kako bi izbjegao guženje u zatvoru, također kukavički i krajnje provincijalni čin: ako je takav herojski čuvar mačića kakvim se predstavlja, zašto nije prihvatio zasluženu kaznu i odgulio svoje? Zato što je on taj koji kažnjava, a ne taj kojega treba kazniti. Krajnje kukavičko izvrtanje logike. Kolega tvrdi da postoje državne institucije i pozitivni zakoni koji se bave takvim izrodima, kako si građani ne bi krvavili ruke svako toliko i društvo nabrzaka pretvorili u Mad Max scenarij. Svijet u kojem apokalipsu prežive samo automehaničari? Ne, već libertarijanski mokri san! Možeš si tim sarkazmom obrisati dupe. Uostalom, Igor je sa svojim analizama passe – ovo je vrijeme samoanalize.

Kolega tvrdi da je Šokac, poznati jutuber-smetlar i samoprozvani gnojišni gizdelin, jednom prilikom rekao da je svjedokinja možda bila lažna, ali da ju nije angažirao Igor, on je čak nije niti poznavao, nego se svjedokinja angažirala sama, navodno očarana njegovom karizmom i postideološkim šarmom koji ga je prožimao od glave do peta. Samo se pojavila i inskonstruirala priču, tvrdi kolega, ali da mu se unatoč tome nije uspjela zavući u srčane komore i pretkomore. Ali nije ni on odolio njenom krivokletničkom šarmu, s obzirom na to da je u toj svojoj postideološkoj usranosti prihvatio njezino svjedočenje kao libertarijanski dar s neba. Šokac tvrdi da Igor nije mogao, a ni morao drukčije, jer zašto bi morao poreći nešto što mu je došlo samo od sebe, nešto što nije sam prizvao. Kad bismo to morali zbog nekakvog morala i javne higijene proveli bismo život u stalnom poricanju nečega što nam se događa, a nismo to htjeli niti isplanirali. Kao na primjer? Eto, Šokac, najutjecajniji intelektualac smetlarsko-čistačkih kružoka županije: nije li on postao čistač tuđih zapuštenih i ucrvanih kuća i dvorišta tek tako, jer mu je navodno neka knjiga sasvim slučajno pala u ruke. Nije toliko čudno da diplomirani smetlar, tvrdi kolega, zaglibi u jutuberskim vodama: tek korak ili dva dijeli ga od takve ideje, a od ideje do realizacije možda još korak ili dva. Nije čudno, ali knjiga koja mu je pala u ruke je nekakav roman o nekom vojskovođi i banu, a ne o čišćenju, i ja tu ne vidim neku dublju vezu.

Kolega dalje tvrdi da je Šokac odnedavno zastranio u vrlo čudne, bizarne narative bez glave i repa, u kojima čini se središnje mjesto zauzima taj ban iz hrvatske povijesti – opsesija njime već ga je gotovo stajala braka, bruje seoski kuloari i kulturni krugovi, u domu Šokca i Amalije Ilonke više nije tako idilično. Ipak su to naklapanja seoskih đilkoša, Šokac i Amalija Ilonka vode uhodani youtube kanal, a ako se tko pritom hobistički zamara poviješću, to ga ne čini provincijalcem. Kolega tvrdi da Miroslav tvrdi da njuškanje po davnoj nacionalnoj povijesti od čovjeka učini kretena i provincijalca, čak štoviše, nacifašista. Hoćeš reći da fascinacija Krstom Frankopanom Brinjskim, vojskovođom koji je zakasnio na Mohač i poginuo pod Varaždinom, ima neke veze s političkim pokretima iz dvadesetog stoljeća? I da mu je to narušilo brak? Kolega tvrdi da je Šokcu brak narušila dežurna feministkinja Maksimilijanka Trauber, čuveni seoski i županijski triggerosaurus, s kažnjeničkim izletom u strap-on vode. Koješta, Šokac je jedan od glasnijih kritičara dotičnog triggerosaurusa, nema šanse da bi joj dao dupe. Pričaj ti što hoćeš, ali otkako je napustio smetlarstvo kao takvo i zabrazdio u virtualu, Šokac nije više isti. K tome se i cijepio. Kolega tvrdi da je na Šokca snažan dojam ostavila knjiga Frankopanov prsten nekog Henryja Thodea, ali da nije njen sadržaj ono što ga je bacilo u influenserske vode, nego sama okolnost: knjigu je navodno našao čisteći neku straćaru tijekom korone i tako je u ono divno i nedovoljno cijenjeno vrijeme zatvorenosti i državne kontrole razgibavao vijuge i došao na ideju.

Kolega tvrdi da Šokca i njegovu Amaliju Ilonku nije toliko fascinirao turbulentan, avanturistički život Krste I. Brinjskog, njegove vojne pobjede za Cambraiske lige ili proboj u opkoljeno Jajce, njegovo istovremeno kulturno mecenstvo i diplomatska aktivnost, njegova čuvena glagoljska dopiska s biskupom Franjom Jožefićem prije i nakon Mohačkog poraza, sklonost humoru u teškim trenucima, kao ni to da je upravo on izvor čuvene sintagme antemurale christianitatis; kolega tvrdi da ih je fasciniralo isto ono što je krajem 19. stoljeća ponukalo Thodea da se pozabavi tim čudnim likom, naime, tragična ljubav između Krste i Apolonije Lang. Thode tvrdi da mu je tijekom boravka u Veneciji gdje je proučavao talijansku renesansu i Cambraisku ligu jedan knjižničar dobio neki stari prsten. Eto vidiš, ima i čestitih knjižničara, javlja se unjkavi glas iz najmračnijeg ćoška najogavnijeg mjesta u županiji. Venecijanski knjižničar s kraja 19. vijeka zasigurno je bio doktor filozofije i poliglot, za razliku od današnjih provincijalnih gubitnika postinformacijskog doba, ubacuje se veterinar. Taj prsten su navodno pronašli zemljoradnici u polju, kolega tvrdi, koji su izgleda isto bili doktori povijesti i filozofije, u usporedbi s ovim današnjim gubitnicima globalizacije, upada veterinar, i donijeli ga pravo savjesnom knjižničaru, nastavlja kolega, koji ga je odmah dao ili prodao Thodeu, jer prsten je bio njemačke izrade, a natpis na gotici „s drage volje Tvoja“ ponukao ga je da istraži njegovu povijest. Uskoro je u mletačkim arhivima i dnevnicima Marina Sanuda Thode otkrio zapis o tome kako je vojskovođa Maksimilijana I., spomenuti hrvatski knez i grof Christophori de Frangepanibus za Cambraiske lige izgubio neku vrijednu relikviju, a kako prsten bijaša augsburške izrade, a supruga spomenutog grofa augsburška plemkinja Apolonija Lang, zbrojio je dva i dva. I dobio pet? Upravo tako, nije se zadovoljio četvorkom. Fasciniran natpisom na prstenu, Thode, baš kao i naš digitalni Šokac, istraživao je dalje i na oduševljenje i čuđenje svih, pa možda i Tolkiena, raspetljao tu tragičnu šekspirijansku ljubav, koja je ostala zapamćena i u freskama i drvorezima. Kolega tvrdi da kad je Krsto pao u mletačke ruke i završio u tamnici, ondje mu se svojevoljno pridružila supruga Apolonija, koja je kroz nekoliko godina ondje i umrla. To svojevoljno tamnovanje sa suprugom, tvrdi kolega, čin je valjda čiste, univerzalne i vječne ljubavi, u kojemu nema ničeg provincijalnog, baš naprotiv, ljubav Krste i Apolonije sušta je suprotnost bilo kakvom palanačkom drpanju i gmizanju po štagljevima kakvima je sklon naš dobri revolucionar Miro, u suštini kontrarevolucionar, kao što ni u fascinaciji Thodea ili Šokca s njima nema ničeg nacifašističkog. To je samo jedna lijepa i tužna ljubavna priča koja je izronila iz prošlosti, da ne kažem iz nacionalne povijesti, zahvaljujući slučajnom pronalasku nekog prstena, a kojoj je vrijednost u biti pridodana kontekstom: zatvorskim rešetkama, ratovima, razočaranjima, porazima i smrtima. Ostaje pitanje je li Thode pronalazak prstena izmislio, tvrdi kolega, kako bi se na neki način intimizirao s davnim supružnicima, posebice s Krstom Frankopanom, čiji ga je život očito fascinirao, čak do te mjere da se na kraju upustio u nevještu i temeljito promašenu psihologizaciju, potpuno zastranivši u karakternom opisu Krstinom, baš kao Igor u slučaju Miroslava, dodaje Filip, tvrdi kolega, na što Igor ostaje tih i zamišljen, odsutan što bi se reklo.

A što si ti odlutao, pitao je Filip Igora. Kolega tvrdi da je u lišajevima i plijesni prekrivenom kutku županije, nekako i nekim čudnim putevima algoritama, upravo svirala Come as you are, kada je Igor ustao i bez riječi pošao prema odvratnim, čak štoviše, degutantnim vratima. Nešto su mu možda i dobacili za leđima, ali ostalo je na tome. Kolega tvrdi da upravo Come as you are predstavlja vrhunac i kraj rock n rolla; da je cijela povijest rocka težila ka tome, gurala prema tome, trudila se da je iznjedri, i da ju je napokon dosegnula, istisnula i iznjedrila iz uma i života Kurta Cobaina. On toga možda nije ni bio svjestan, tvrdi kolega, da je upravo završio rock n roll, nije bio nitko, ali mi danas jesmo, danas je to posve očito, da nema dalje odatle; ne kažem bolje, inovativnije, čudnije, nego istinitije. Ta skladba je istina rocka, stoga i njegov kraj, tvrdi kolega. U svakom pogledu: glazbenom, poetskom, vokalnom, produkcijskom, istina. To je istina koja se opire spoznaji, onoj konačnoj, potpunoj, tvrdi kolega. Uvijek nešto malo izmiče, izmakne, nikad nisi potpuno u središtu, niti možeš biti. Tako izmiče trauma. Dok je Igor izlazio u provincijsku noć, kolega tvrdi, učinilo im se da je navukao osvetnički bijeli plašt i poletio; ali to su bila samo srebrna zrnca mjesečine koja su mu se odbila od ramena i rasula po pragu i nogostupu. Onda se u prostor vratio žamor.