„Ne-vlastita imena – kolektivni pseudonimi od ludita do Anonymousa“ novi je teorijski naslov iz biblioteke Sveučilišta u Minnessoti, koji potpisuje izdavačka inicijativa Quadrant. Kako i autor Marco Deseriis kaže u samom uvodu, „'Ne-vlastita imena' posvećena su svima onima koji su izmislili, posudili ili ukrali ime u službi podijeljenog projekta ili zajedničkog cilja“, po čemu sudeći ova studija kao svoje ishodište uzima nematerijalni i neisplativi aspekt rada. Autor je knjigu koncipirao prema članku o talijanskoj umjetničkoj skupini Luther Blissett koja je sredinom 90-ih godina 20. stoljeća kroz format radijske emisije prakticirala evoluciju individualnog u kondividualno. Bilo je tu medijskih smicalica i provociranja javnosti oko navodnog sotonskog skandala, raznih perfromansa u javnom prostoru, kao i fizičkih napada na institucije, e da bi naposljetku grupno potpisala protestantski triler „Q“ koji će komercijalizacijom projekta – njegovo najpoznatije djelo prodano je u preko osam milijuna primjeraka – tražiti da se kolektiv poroznih granica svede na grupu, što će značiti i simboličku smrt skupine.

Uzevši ime prema sportašu prosječne profesionalne karijere, Blisset je žudio postići status narodnog heroja informatičkog doba, a kao kondividua bio je moderni Robin Hood koji će preuzeti simbolički i materijalni kapital koji su prikupile kulturne industrije kako bi ga vratio masama sastavljenim od proizvođača koji su potplaćeni i prekarni. Iako ove pseudonimne osobe djeluju između stvarnosti i mašte, njihova je svrha dvojaka, jer a) usprkos povijesnim specifičnostima dijele zajedničke značajke, b) odnosi istovjetnosti zahvaćeni zajedničkim značajkama ne prevladavaju nad odnosima razlike. Tako da studija dobiva i analitičko usmjerenje, zato što je dijeljenje pseudonima strategija specifične estetske, političke i tehničke funkcije, dok je genealogijsko u tome što ne-vlastita imena, imajući povijesno iskustvo u bitkama, podsjeća na taktike prisutne u suvremenosti.

Kod glavnih značajki nevlastitih imena, radi se o autoriziranju konteksta, bilo da je riječ o webu, udrugama ili grupacijama/kolektivima. U kolektivnim pseudonimima skriva se određena energija, jer imena koja se višestruko koriste, nose ponešto od svakog pojedinca. Kao prva značajka, ističe se ojačavanje subalterne društvene grupe pomoću medija identifikacije i uzajamnog prepoznavanja samih korisnika. Druga je davanje glasa onima koji ga nemaju kako bi stekli simboličku moć izvan granica koje im nameće određena institucionalna praksa. Izražavanje procesa subjektivizacije nameće se kao treća značajka, jer je za proces značajan porast proizvodnje razlika. Svi su primjeri smješteni u razvoj modernog kapitalizma, odnosno na prijelaz iz fordizma u postfordizam i nastanak informatičkog društva. Što se tiče njihove simboličke moći, ne-vlastita imena nikad nisu potpuno tajna niti centralizirana, ali uvijek upućuju na određeni stupanj publiciteta, raspršivanja ili pukog gubitka kontrole.

Sâm pojam singulariteta bio je od velike važnosti za misao filozofa poput Dunsa Scotusa, Nikole Kuzanskog, Barucha de Spinoze, Friedricha Nietzschea, Gilberta Simondona, Gillesa Deleuzea, Jean-Luca Nancyja, Rosija Braidottija, Paoloa Virna, Michaela Hardta i Antonija Negrija. Tim se pojmom pogotovo bavio misliteljski tandem Hardt-Negri, smatrajući da singularitet određuje multiplicitet izvan nas, upućuje na multiplost (mnogostrukost) unutar sebe same, koja je uvijek uključena u proces postajanja drukčijim, kao privremena multiplost. U pozadini nevlastitog modusa subjektivacije je odnos tijela koje se ne može olako podvesti pod tumačenje klase. Multiplicitet kojm se određuje kolektivni subjekt proglašenja (enunciation) isključivo je politički proces; „We, the People“ je protjerala heterogena kompozicija kojom je narušenoa određenje mnogih u jednom. U tom smislu, pojam nevlastitog naznačit će da između oblikovanja zapadnjačkog modernog pojedinca i oblika kolektivizma organiziranih pod egidom Partije, sindikata ili korporacije, kao i crkve, postoji i treća, manja odstupnica subjektivnosti koja se ne podvrgava ma kojoj strani ove polarnosti već rekombinira 'ja' i 'mi' na potpuno nestabilan, sklizak skup. Takva skliskost (elusiveness) upućuje na nereprezentativni karakter mnoštva, budući da subjekt napušta političko zajedništvo i odbija prenijeti vlast na suverena. Izneseno u teoriji, kod Spinoze u 17. stoljeću, i razjašnjeno kod Hobbesa i Rousseaua s horizonta moderniteta u službi naroda, mnogostrukost se danas vraća u središte svake razine društvenog i političkog života. Oblici udruživanja i lingvističkih igara postaju pluralni i mnogostruki, dok se život koji protječe za ekranom opskrbljuje informacijama iz turbulentnih medijskih okružja poput Weba 2.0. Tako i novi oblici aktivizma koje upražnjavaju otjelovljeni društveni pokreti koji su napučivali ulice i trgove Bliskog istoka, južne Europe, kao i Sjeverne i Južne Amerike od veljače 2011. godine.

Poglavljem o pseudonimu Alana Smitheeja, kojem su pribjegavali redatelji kad bi se profilirajući film po tržišnim zahtjevima autorsko djelo srozalo ispod određene razine, Deseriis piše o postfordizmu u Hollywoodu kasnih 60-ih godina. Uvod u lik Montsyja Catsina koji je 1977. godine lansirao lik otvorenog pop-stara, govori o mail-art (sceni?) kao poligonu rasprostranjene kreativnosti pri kojoj se pismo iz korespondencije preobražava u društveni govor. Posljedice te i takove „estetike umrežavanja“ bile su obnova ideje da je stvaranje i širenje umjetnosti može slijediti logiku (ili „ludilo“, prema Derridi) poklona, prije nego razmjene. Zatim, da se uspostavom etike stvara autonomna sfera proizvodnje i širenja umjetnosti koja se suprotstavlja kustoskoj praksi.

Drugim riječima, uslijedio je prelazak s „Arta“ na „art“, čime se umjetnost demokratizirala ad hominem, a u tom smislu je i punk-pokret dorastao jednom takvom bavljenju, kao proces koji uključuje pismo, zinove, kasete i art-predznak. Uskoro će se javiti i fiktivni umjetnički pokret, neoizam, koji je oponašao restauraciju povijesne avangarde istovremeno podrivajući sebe sama farsom i nonsensom.

Prijelazu u informacijsko doba nalazi se pokret Anonymous, poznat iz tzv. Okupacije njujorške Ulice Wall. Članovi ovog kondividualnog pokreta dijele se na dvije grupacije, na moralfagse, odnosno one koji svoje postupke opravdavaju etičkim i moralnim kompasom, te na lulzfagse, kao one koji nikome ne polažu račune. Autor uviđa da i među hackerima, neovisno o navedenim distribucijama, postoje oni koje zanima razbucavanje sustava i mreža korporacija, za razliku od onih koji borbu temeljitije posreduju kroz socijalnu razinu...