Poslovično poznati američki avangardist Eugene Chadbourne proteklu je godinu obilježio objavom svoje treće knjige „Dreamory“, oniričko-dnevničkih memoara od 1185 stranica tiskanih u sitnom fontu. Objavljena u samizdatu, kao i većina izdanja koja objavljuje od kraja sedamdesetih, opisuje zgode s putešestvije po Europi i Sjedinjenim Državama te spominje dogodovštine u koje su uključeni Wes Craven, John Zorn, Dead Kennedys i Violent Femmes, kao neki od umjetnika s kojima je ovaj nesvakidašnji unter-gruntovčan surađivao i prijateljevao. Njegovo je umijeće sviranja na električnoj, akustičnoj gitari i bendžu, njemački zin Kerrang! opisao kao: „mogao bi biti najveći metal-gitarist na svijetu, samo kad ne bi pjevao u falsetu kao Duško Dugouško“. Ulančana što sa snovima, a što s psihodeličnim vizijama na tragu mondijalne hipijevštine, gostovanja u Splitu, Zagrebu, Novom Sadu i Travniku u ovom štivu imaju posebno mjesto.

„Po dolasku u Split na mojoj drugoj, daleko rastegnutijoj jugo-turneji, uručio sam vozaču banknotu s barem osam nula na njoj. Ispalo je da će dostajati. Pokrio je dio nula palcem – i brzo ustanovio da sam stranac – objasnio mi kako odrediti pravu vrijednost novčanica, jer su svi dinari izgubili vrijednost za oko 10,000 posto od zadnje turneje... Mogao sam pobacati sve novčanice u fontanu, ustanovio sam da je to nekakav jugoslavenski ritual, ali ruka mi se već bila umorila... Dinar bih usporedio s talijanskom lirom, samo daleko ekstremnije. Talijanski promotori za honorare u lirama kažu da ovdje svake večeri možeš postati milijunaš, iako svota od miljun lira predstavlja relativno skroman iznos, poput 1000 maraka ili 500 dolara. U Jugoslaviji, jedan milijun dinara predstavlja razliku između velike i male salate, razliku vožnje taksijem između dvije tramvajske stanice ili neznatan kompromis prilikom cjenkanja oko vrećice začina na tržnici. Prema jugoslavenskoj poslovici, jedino je bitno završiti na pozitivnoj nuli“, piše Chadbourne.

„Dreamory“ je treća Chadbourneova knjiga, u bibliografiji koju započinje s „I Hate the Man That Runs This Bar“, dnevničkom prozom iz 1998. godine o glazbenoj industriji – odozdo. Vođena razoružavajućim humorom prije 'refleksivne' nego puke stvarnosne proze, otkriva samosvjesnog autora s odmakom autoironičnog malog čovjeka. Chadbourneovo održavanje ravnoteže na žici koja razdvaja trash i elitnu glazbu svakako povezuje njegovu glazbenu – kašljuc! – estetiku s njegovim pismom. Baš kao i jedan Tom Waits sklon je provocirati publiku svojim gardom. Te famozne stand-up-upadice, kao odgovor na poslovičnu tenziju prethode pokretu beyond postmodernism, koji sklanja pažnju sa savršenosti djela i aure autora na mogućnost sudjelovanja publike za najmanje 20 godina. Svirka protestnih pjesama i country & western evergreena na bendžu, ovaj poznat i nadahnut izvođač pjesama Neila Younga, Grama Parsonsa i Phila Ochsa, bila je razlog što je sedamdesetih i osamdesetih praznio njujorške klubove što ih je pobožno punila raja sklona slušati gitariste vične beskompromisnom nastavljanju Hendrixovog nasljeđa. A da ta i takva provokacija nije bila slučajna, rezultat su i kasnije obrade Johanna Sebastiana Bacha i Theloniousa Monka, također za solo bendžo.

Toliko o samosvjesnom koketiranju s jurodivošću. „Dreamory“ se dotiče i prve europske solo-turneje iz 70-ih, tijekom koje je završio u talijanskim Alpama, kao izvođač pjesama bluesera Lightnin' Hopkinsa. „Sudeći po zabilješkama, razmijenio sam honorare u lirama za sumu od 545 dolara. Što je dovoljan dokaz da je izvođenje čudnih šumova na gitari, uz snalaženje s dobacivanjima iz publike dosad bio najzabavniji i najsmješniji posao koji sam ikad imao.“ Vizura koju prelistava knjiga jest ona američka, zbog koje Europljani i ne vole Amerikance bez obzira spadaju li u skupinu onih koji Stari kontinent doživljavaju kao muzej ili Disneyland. Chadbourne je, opet, prevelik izazov i za prosječnog Amerikanca i Europljanina zajedno, te je prvi dio knjige obilježen debatiranjem o Vijetnamu u koji je Chadbourne pod teretom prigovora savjesti odbio otići.

Zato napušta rodni Colorado i kao antiratni aktivist seli u Kanadu, gdje radi kao novinar i snima jedan od međaša ne-institucionalne avangardne glazbe, vinil „Songs for Acoustic Guitar: Vol. 1“. Na njujoršku scenu stupio je krajem 70-ih, dočekavši aboliciju za dezertere i odmah privukao pažnju kako afroameričkih, tako i židovskih kulturnih krugova. Svoj je kreativni credo stvarao u hodu, svoje samizdate umatajući u reciklirane jakete tuđih LP-ja, pa čak i u pamučne čarape. Istom se probija na istočnonjemačkoj country-sceni, odakle knjiga nabraja mnoštvo anegdota ulančanih sa snovima kao reminiscencija repertoara s albuma poput „Country Music in World of Islam“ ili „Locked in Dutch Coffee Shop“. O sjećanjima iz Istočne Njemačke, objavio je i knjigu „Bye Bye DDR“ u suradnji s njemačkim crtačem Carstenom Scheinplugom, kasnih devedesetih godina.

Godine 1992. odsvirao je u Sloveniji i jedan od prvih koncerata za bosanske izbjeglice. I to ne bilo s kim, već s Jimmyjem Carlom Blackom, svjedokom epohalnog požara na festivalu Montreaux iz klasika „Smoke on the Water“. Koncertu u travničkom klubu Alter Art posvećen je velik dio desetog poglavlja, uz ustajanje radi odlaska na autobus u pet ujutro kao stalne formula ovog putopisa. Granični prijelaz na Uni opisuje kao skup jazbina i sitnih obrta, od kojih su poneki otvoreni dok su drugi u lošijem stanju i od jazbina. Chadbourne piše kadrovski, niže kratke impresije koje stvaraju doživljaj upućenim i praktičnim jezikom. Uostalom, dugogodišnji je glazbeni novinar Allmusica pri čemu je do izražaja došao karakter koji nema ni naznake tenzije. Bosanski snovi prožimlju nove ekološke potrebe krajolika koji se iz industrijskog društva vratio u tradiciju feudalizma.

Posjet ruševinama Salone i kasnije Daorsona, glavnog grada heleniziranog ilirskog plemena Daorsa, u zaleđu Stolca, obogaćuje rukopis elementima putopisa. „Na periferiji Splita, nalaze se i ruševine rimskog naselja, Salone. Ovdje lokalni klinci pogotovo vole zabrijati. Za razliku od rimskih iskopina u Italiji, lokalitet preko noći nije pod ključem, pogotovo što se rasteže preko autoceste i imanja u privatnom vlasništvu. Raspusna atmosfera nije se baš svidjela snimateljskoj ekipi iz Rima koja će zaći ovamo s kamerama od 40-ak kilograma. Drevni kovčezi od kamena polegnuti su u rupetini koju krasi olupina starog Yuga... U mojim pokušajima da pronađem iskopine Daorsona, ne nalazim ni na koga tko bi mi u tome pomogao, a kamoli da govori i jednu riječ engleskog. Uspjelo mi je pohvatati smjernice s komadićima talijanskog, francuskog i njemačkog. Nasuprot negativnosti koja se osjeća u zraku, recepcioner u hotelu promatra crtež na mojoj majici koja prikazuje Georgea Busha Starijeg u liku Frankensteina, i kaže, 'America, good'. Što može značiti da je Bush kao Amerika – dobar ili da uvredljiva majica upućuje da je Amerika super. U hotelu je i jedina informacija u krugu uopće o postojanju Daorsona. Zahrđala metalna ploča s crtežima na parkiralištu upućuje na lokalne znamenitosti. Susrećem čovjeka koji se predstavlja kao lokalni intelektualac, a na tečnom francuskom mi objašnjava da vrijedi otići i pogledati lokalitet. Iznad Stolca se nalazi seoce Osančići, nad kojim bi trebao biti Daorson. Premda se nad dolinom nadaje impresivan lokalni zamak, u Osančićima ne nalazim ništa osim kućica. Pratim svaku cestu, ali kako napredujem one se sužavaju. Vraćam se u Stolac, obeshrabren. Na drugom pokušaju u Osančiće, uposlenik povrćarne upućuje me na namreškane nabore vapnenaca na brdu. Gdje bi ono valjalo biti. Naposljetku me jedan čovjek upućuje da do Daorsona nje moguće doći pješke, uperivši prstom u auto, odmahuje prstom, pokazavši u noga, prstom kaže da. Ostavljam auto i hodam po puteljku kroz nekolicinu dvorišta, uz poludjele pse na lancu koji bi me najradije napali. Tu su i žene koje kukičaju, ne pokazujući ni najmanju reakciju. Uspinjem se sve dok više nema Osančića na vidiku. Odjednom uočim trag ilirskog suhozida i doklepetam se do mjesta polupanih lončića i vaza razbacanih po podu. Nitko ovdje nije živio još od Grka. Ovo je jedno od najudaljenijih mjesta na kojima sam ikad bio. I naravno, bar jedna šupčina ispisala je sprejem svoje inicijale na velikim kamenim blokovima“, opisuje gospodin Eugene, čime osebujno štivo „Dreamoryja“ nadahnuto povezuje kako snove tako i različite razine stvarnosti.