Mnogo i često čitam. Cijeli život. Čitanje je čin razumijevanja i tumačenja, stvar osjećaja i promišljanja, usvajanja i dovršavanja djela. Knjige su dio moga života, a i svoj život sam pretvarao u knjige. Knjige su mi draga tema razgovora, svijest mi njima zauzeta ponajčešće i najviše. Ovaj put ću zato opet o knjizi i to jednoj koja mi je bliža od mnogih drugih. O knjizi Miljenka Jergovića, Sarajevo, plan grada. Knjiga je izašla ima decenija (Fraktura, Zaprešić 2015.), ali tako bilo da mi je tek sada došla na stol. Počeo je čitati i nisam stao dok je nisam završio. Ovo naravno nije Jergovićeva prva (sjetimo se samo kolosalnog romana Rod), a sve mi se čini neće biti ni posljednja Miljenkova knjiga koja je tematski vezana za Sarajevo, ali je meni najbliža, jer me vodila kroz grad u kojem sam nekad, davno, prolazio kroz svoj život. Knjigu Sarajevo, plan grada sam po cijeli dan čitao, dok sam je čitao i u snove mi se uvukla. Knjiga govori o gradu iz kojeg sam, o gradu u kojem sam odrastao. Dok sam o Sarajevu čitao vraćale mi se slike, i one za koje sam misli da sam ih davno zaboravio mi dolazile (pa mi u sjećanju iskrsnu prodavač lutrije Guti, i Babića bašča, i davno zatvorene radnje), hodao sam ulicama, obilazio kuće u kojima sam stanovao, prolazio kroz parkove, sjedao u kavane, prepoznavao ljude, bio u gradu u koji sada odem rijetko i na kratko, lutao krajem koji je bio baš takav, a ipak drukčiji, jer je to Sarajevo Miljenka Jergovića, grad kako ga on vidi, doživljava i pamti, grad koji jest bio takav, ali sada, u Miljenkovoj prozi postaje imaginarni grad, neki Macondo, no vrlo prepoznatljiv Macondo, ponovo izgrađeni, sada postojeći grad Miljenka Jergovića. On to i sam nekoliko puta ističe i to bi trebalo biti jasno svakom ozbiljnom čitatelju: ovo nije povijest grada, nego na faktima izgrađena fikcija, roman u kojem je glavni junak jedan grad.

Pisac je začuđujuće puno toga upamtio, od događaja do riječi koje su se koristile, a služio se i pričama, dokumentima i djelima uglednih historičara (Alije Bejtića, Hamdije Kreševljakovića, Vlajka Palavestre i drugih) i tako je stvorio svoju fantastičnu realnost, u kojoj su i kuće i voćnjaci i ulice bliske i znane, zapravo osobe, pa tako recimo u novo doba dođe Ulica Zmaja od Bosne i smijeni Ulicu vojvode Putnika. U ovoj knjizi je uz svaku ulicu i mnoge građevine vezana priča o onome po kome je ulica nazvana, o onome tko je gradio ili tu stanovao, nekada bih i sam usred Miljenkove priče nešto htio dodati, recimo, u priči o Fadilu Jahiću Špancu reći koju riječ o njegovoj kćeri Neri, koju sam davno upoznao u Parizu i poslije čuo da je umrla u Portugalu, a i o Nedi Zecu, Besarovićima, Braci Poljokanu, o Muzuru, o Sameku, i o mnogim drugima, ili pričati o nestalim dućanima u ulici u kojoj sam nekad davno, u djetinjstvu i mladosti stanovao, a i drugim mjestima i osobama, ali o tome bih samo Miljenku, jer o tome može, da parafraziram velikog Kavafija, samo jedan Sarajlija drugom, pa sada čitam knjigu, a zapravo s njom razgovaram. U ovoj priči o jednom gradu, u tom nizu odlično napisanih priča o svim tim sarajevskim Hrvatima, Srbima, Židovima, Muslimanima (kako su tada nazivani), čitam o onima koji mogu postojati i jesu još samo u tim pričama i u tom gradu, koji je postao priča. Na jednom mjestu autor zapisuje da je njegovo Sarajevo „nešto drugo” (str. 164.), a meni drago da taj nekadašnji grad još postoji, ali sada kao stvarnost djela. Čitam ovu Jergovićevu knjigu i pomislim: u ovoj knjizi sam i ja kojeg više nema (koincidencija je da me autor spominje u jednom trenutku). A svaki od junaka ove knjige govori iz svoga vremena, govori svojim jezikom, svojom karakterističnom sintaksom i vokabularom (a tu i riječi koje su nestale, kao i oni koji su ih govorili), pa je živost tog nekadašnjeg Sarajeva prisutan i u zvuku izgovorenog i u slici opisanog.

Na kraju knjige Sarajevo, plan grada kao posebna, tehnički, ali ne i tematski odijeljena cjelina, nastaje nova knjiga, u kojoj Jergović piše o telefonskom imeniku iz 1941., o telefonima na koje više nikoga ne možemo nazvati i okupljanju podataka i imena o onima koji su nekad bili prikuplja građu za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu. U telefonskom imeniku i u almanahu grada iz tih davnih godina riječ je o odvjetnicima, liječnicima, o raznim drugim profesijama, a i meni omiljenim temama, o bifedžijama i taksistima. Među spomenutim prepoznajem imena bližih mi i daljih rođaka, od kojih ni jednog nema, a pamtim i jedan broj telefona, ni radi čega. Tako se za mene završava ova priča o iščezlom svijetu. Tako se zatvara ova građa za knjigu koja vjerojatno nikada neće biti napisana. Vjerujem da je Sarajevo, plan grada meni nešto drugo nego što je onima kojima tema ove knjige nije bliska koliko je meni, ali je sigurno lijepa i vrijedna i drugima, recimo njenim čitateljima u Italiji (gdje je nedavno ovjenčana nagradom) i ako nikada nisu bili u Sarajevu, ali isto tako vjerujem da je meni više moja, jer je ono što je u njoj nekad bilo i moje. Bilo je među ozbiljnim misliocima, čak i među znamenitim filozofima, onih koji su o cjelokupnoj umjetnosti, dakle i o književnosti, govorili i pisali kao o prividu. Nekima to jest tako, ali meni je to jedini privid koji mi je potpuno stvaran i u kojem osjećam da potpuno jesam. Takav je meni taj „užitak u tekstu”. A posebno kada potpuno jesam u tekstu. Pa tada mogu po planu grada, kroz Sarajevo.