MAGICPUNK
Potrošačka kartica: ubrzan puls.
Izmjene dana i noći, pravilne, nejednake,
uvijek u neskladu sa snom, odnosima, cijenama.
Ili ravnopravno životarenje: sa životinjom, ženom,
samim sobom: zime bez vatre, fraktalna invazija leda
na staklima na staklima na staklima, truli okviri.
Led u cijevima, led u venama, led u živcima.
Na početku, tijekom i na na kraju svake sekunde
svake minute svakoga sata, puls usporava usporava.
Pamtim kako ubiti životinju, pojesti je sirovu, kako
očuvati vještine klanja, za naraštaje, za nas.
U danima što dolaze čuvam tu glad, tu toplinu
u središtu bića koje jedem, koje me jede,
koje me voli. Zagrljeni, sklupčani:
čekamo da prođe: trošimo.
AŽURIRANJE, U TIJEKU
Krenuo sam u šupu po naramak drva i putem zaboravio
gdje sam, kamo idem i koliko će to trajati.
Jedva se mogu sjetiti tko sam: pohvatati krhotine jastva
i sklopiti ih u nešto s imenom, karakterom i prošlošću.
Držim sepet, u nedoumici, vjetar u tavanskom prostoru
otvara mnoga pitanja. Hoće li sve ovo stati, biti bolje?
Sredina je mrtvog poslijepodneva: ljudi drijemaju,
zirkaju prema utišanoj televiziji, ažuriranje u tijeku.
Ubrzani razvoj tornada nad Kansasom, neke slavenske vojske
uporno nasjedaju na istrebljenje, preuređenje nekretnina
kojima realno ne treba nikakvo preuređenje.
Kad bih se sada objesio, točno tu na ovu gredu,
koliko bi vremena proteklo a da nikome ne bih falio?
Može li ovaj vjetar zaljuljati osamdeset kilograma
ili bih samo tako visio, dok bi mi uže gulilo kožu vrata?
Pokušavam se sabrati, drva su vlažna i sporo će gorjeti.
Sam sam s drvima i vjetrom. Znam, iz ove će šupe,
svakoga dana, biti sve teže otići.
KAPITAL, GAŠENJE
Na obali rijeke u Aljmašu umire žuta mačka.
Zatekli smo je nagnutu nad vodu, a kada smo je dozvali,
pokazala nam je svoje izjedene oči, skoreni nos, lice u raspadu.
Nedjeljno poslijepodne stavljalo je nepremostive barijere,
onemogućavalo ikakav pomak osim unazad.
Mačku izjedenog lica prepustili smo bolnom kraju.
U svakome trenutku u svakome mjestu neka
nevoljena mačka traži svoj posljednji kutak, mračni
tavan, zapleteno šipražje, hladnu i svježu obalu rijeke.
Nitko je nikada nije volio, osim nas, te tri minute koliko smo
odvagivali mogućnosti prije negoli smo se šutke vratili u:
godišnja doba, unos kalorija, potiskivanja potiskivanja.
Toga se dana obala Dunava nepovratno izmijenila.
***
Cijena rada pada u Europi,
padala je i padat će.
Inflacija jede gluten, društvo je
debelo i umorno: drijema,
mjeri tlak: rafinira.
Filozofi vide: uspon fašizma.
Bio je i bit će: budimo spremni
umrijeti. Spremni živjeti
pod čizmom božanske pravde.
Biti spreman: to je stanje
napetosti: prezent koji traje,
uvijek i je i nije: izvan sebe.
Biti spreman padati,
rasti,
uzmicati,
tonuti u dug u dug u dug.
Biti zao, poslušan, dobar:
povremeno voljeti i
razumjeti
ljudskost
Jude.
Kolaps birokracije, suvremene poezije.
Elektronički građani prosvjeduju protiv
stečenih prava, privilegija osrednjeg sloja;
otkupa žitarica po cijenama nevidljive ruke,
utaje gomolja, poreza na višak snova klasja.
Ponekad u podnevu želje nastojim vidjeti
dalje od margine, izaći iz vlastitog teksta
u neki tuđi, pomalo starinski suhoparni tekst -
bogat mineralima, magnezijem, klorom;
prizdraviti tako, ostarjeti uredno, na sjeveru
prošetati posljednja jutra uz njegovani kanal.
Alarm dokida svaku tlapnju o mirovini:
renomirani djelatnici u jeziku kulturi,
opet na početku svega: pisma forme,
socijalne pomoći; glasne sirene i kočnice
bude ptice i mačke: slijedi pad u metaforu.
Nevrijeme je rascijepilo staru trešnju.
Ne vidim u tome znak ni pjesničku sliku:
samo olakšanje što je konačno gotovo.
Stara trešnja dvije je godine puštala smolu
kroz pukotinu u kori, pet godina nije davala
dovoljno plodova da bi ih se isplatilo nabrati;
očito je patila i čekala kraj, naoštreni lanac
koji bi joj olakšao muke. Nisam imao snage
za tako nešto: ogromna zelena krošnja
pružala je utočište pticama i pčelama,
mačkama i ljudima; na njoj sam odmarao oči
više od trideset godina. Sjećam se mladice
koju sam posadio i prvi put natopio vodom,
a sada ju je vjetar rascijepio, umornu od
svega i još mi preostaje da je narežem, složim i
za godinu dvije iz zemlje izvadim panj.
Na njezino mjesto posadit ću nešto drugo:
mlado, tanko i otporno na sve, redovno
zalijevati i potisnuti ono što je prethodilo.
VAŽNA I HRABRA
Poželim ostaviti dojam: nikada nisam stajao u šupi
osluškujući hipotetsko naprezanje užeta,
vjetar u tavanu, guljenje
kože vrata.
Uže zavezano o gredu: izlizana slika:
emocionalne manipulacije,
psihološke torture.
Pišem suspregnuto: uvijek pod imperativom
probijanja poetskih rukavaca.
Idem davno ugaženim stazama: siguran sam.
Nema prisilne avangarde: sve je viđeno,
zapinjem u stilu koji ne mogu nadvladati.
Ne napuštam olako zonu komfora.
Ne skrećem olako s postojećih putova
kojima su prije mene prolazili mnogi;
uokolo kojih rastu makovi: divlji crveni makovi;
uz lenije, ugažene, a pomalo zarasle staze:
divni, crveni i divlji makovi.
189, 85, 130/90
Na medicini rada: krajoliku tradicionalno mutnom
teorijski potkovanim dokoličarima
sreću je potražilo: dvadesetak Nepalaca i isto toliko
Hrvata ili Srba: vatrogasci, keramičari, zidari,
mladi košarkaš i buduća djelatnica pošte.
Vata na pregibu; e, k, l, t, s, a, m.
Svatko sa svojim urinom u čašici, kuharica s prvom
jutarnjom stolicom, pekari s himalajskom solju u prstima:
svi mi, nastojeći vidjeti sitna slova i znamenke u
donjem redu života, u prizemlju i suterenu,
slutimo, nagađamo i gatamo, jer ondje dolje
mora pisati nešto znakovito za današnji dan;
koji će, kakogod završio, ipak započeti mirisom
kave i peciva i ničim opravdanom navalom optimizma,
protkanog sablasnim konturama
onoga što je prošlo i onoga što nije.