Pjesma vojnika

Napuklo je zvono od ebanovine, ispunjeno glazbom kerubina, nijemim slikama Toleda, stoljetnim knjigama… napukla je kukavna pagoda, i kroz jedva vidljivu naprslinu probila se u njegov svijet krvava stvarnost, bezdušna i bestijalna.

Gubeći svijest, gubeći božje biće u sebi, blagoglasno, primordijalno u svojoj transcendentalnosti, gubeći vlastito „srce“, gubeći sebe prvotnoga, njegova je zaslijepljena duša postajala sve sličnija njima, drugorođenima, braći po smrti i braći po rovovima… i kroz jedva vidljivu raspuklinu, u njegovu dušu nahrupile su jednostrane priče o borbi dobra i zla, vjerolomne riječi samoproglašenih kraljeva, božjih namjesnika, praktičara bez zanata, blagoglagoljivih trgovaca ljudskim srcima.

……….

Vrijeme udara čekićem po njegovom srcu. On osjeća, ako ne zastane, neće ga više čuti, razbacujući se tim božjim darom, izgubljen u vremenu prošlom i vremenu budućem, izgubljen u efemernim vrijednostima, on naslućuje, ako ne zastane neće ga više osjećati, projurivši kroz vlastiti život poput konjanika s isukanom sabljom, prevaren i nasamaren, otuđen od sebe sama – samome sebi najvećom tajnom.

Vukodlak

Gdje je nestala snaga, kosti prekrivene krznom, gipkost tijela? Sjajnu dlaku je imao… Možda je, ipak, sve u materijalnom, a duša – još jedino za one nesnalažljive – neopipljiva, uljepšana utjeha.

Gomilanje novca i njegova moć, samonagrađivanje do bestidnosti ili samozavaravanje, obezvrjeđivanje svih koji nemaju, obijesno iživljavanje.

Možda je, ipak, sve u materijalnom, jer materijalan nas svijet posjeduje, njegove smo ličinke, porculanske figure, u njegov smo kaleidoskop zalutali ili nas je netko jednostavno raspakirao u tu fraktalnu ladicu svemira, u čudnovatu autopoetičnost.

Slušam ga. Zavija. Urliče od usamljenosti, čuvar skladišta građevnog materijala. Velik je, štoviše ogroman i nemoćan istovremeno. Dobro uhranjeni čuvar slomljena duha.

Slušam ga. Zavija u predvečerje, kad sunce zađe i izroni mjesec na zvjezdanom nebu, tu pored seoskog puta, mimo nas koji pružamo svoje mekane korake u večernjoj šetnji. Sučeljen sa strašnom usamljenosti, on plače, zavija i plače, proklinje dan kada se rodio.

Jedan od onih dana

Ožiljak ispod oguljene kraste na njenom koljenu u obliku je srca.

Iz daleke Kine stigle su tenisice, na čiji dolazak više nismo računali.

U restoranu, nakon graha, dobili smo štrudlu od jabuka.

Geodeti nisu otpilili našu staru trešnju, premda je u graničnim kartama trebala pripasti susjedu.

Jedan od onih dana kada nakon dugih kiša svane sunce.