Jelenko Mrgić bio je lovac. Iskusan lovac. On nije samo znalački razlikovao zečji cijuk od onog kune, lisice ili vjeverice, već je i klopke znao postaviti tako da namame ovu ili onu od te zvjeradi, pri čemu je uzimao u obzir i takve pojedinosti kao što su vrsta šume, sastav tla, doba godine i dana i tako dalje.

Grozdana Drakšović bila je vegetarijanka. Predsjednica lokalnog društva ljubitelja životinja. Životinje je ljubila parnim danima u tjednu, dok ih je neparnima pitala golemim količinama svježe vode i hrane zasićene mineralima i vitaminima te ustajala u obranu njihovih prava. Svakog jutra u šest.

Njih dvoje jedno je s drugim upoznalo Mlado Semenčić, koje je pak bilo lovac-vegetarijanac i duša od čovjeka. I tako, budući da nije imalo tijela, vrlo je brzo nestalo iz života obojeg, prepuštajući njihove buduće susrete slučaju.

Ali, umjesto slučaja, pobrinula se sudba i njih se dvoje srete dvaput. Prvi put u butiku lovačke opreme. Grozdana je došla kupiti ručnu svjetiljku za noćni rad u vrtu. Drugi put u trgovini zdrave hrane. Jelenko je svratio po kardamom za medvjeđi umak.

Treći je susret i sama sudba prepustila slučaju. Utanačiše ga u Bučinom butu, najotmjenijem restoranu u četvrti usječenoj između one u kojoj je živjela Grozdana i one u kojoj je živio Jelenko. Grozdana je pohvalila izgled Jelenkovih rogova koze punjenih marinadom od tetrijebovih žlijezda, dok je Jelenko čak kušao Grozdanino flambirano korijenje loze uvaljano u mrvice s vriježama krastavca i bršljana. Sve to još zališe buteljom finog cabernet sauvignona, samo što su morali točiti oprezno jer bi komadići stakla katkad zapeli u grliću (ipak, na Grozdaninoj je snježnoj manšeti ostao ljubičasti trag koji ona nikad neće uspjeti sasvim ukloniti). Nakon te butelje Jelenko je naručio još čašu istog vina (iz koje je Grozdana otpila gutljaj), a svoje hranjivo ugodno druženje zapečatiše kompromisnom kriškom torte od šumskog voća, od koje je, s istog tanjurića, svatko pojeo točno pola. Druženje je zapravo bilo toliko ugodno da Jelenko, ni kad je za sobom zaklopio vrata restorana kroz koja je najprije propustio Grozdanu, nije prestao skupljati hrabrost da je pozove k sebi, a Grozdana se ni tad nije prestala nadati da on to hoće učiniti. No tad se pogledaše kao da istovremeno jedno drugom kaže: "Ma dosta smo pojeli i popili. Drugi put." Ne poljubiše se ni u obraz.

Naredni dani bijahu satkani od situacija koje su nepostojećeg ali mogućeg promatrača iz časa u čas nagonile u urnebesan smijeh. Svoje protagoniste ispunjale su one pak teško podnošljivom sjetom i potpunom rastresenošću. Grozdana je rajčice sadila lišćem prema dolje, a Jelenko ciljao grm između dvaju srndaća. Da su se njihovi životi snimali, nadahnutiji redatelj sjetio bi se bio Harryja i Sally pa u podijeljenom kadru istovremeno prikazao Jelenka kako iz kreveta umorno prebire po televizijskim kanalima i zaustavlja se na nekoj poljoprivrednoj emisiji, te Grozdanu kako iz vlastite postelje već satima zuri u emisije kanala specijaliziranog za lov i ribolov. Za razliku od tih prototipova njih dakle nije povezivala ista slika. A ni telefonska žica.

No tad slučaju uzde ponovno preuze sudba, da ih ne ispusti više nikad. Sreli su se u velikoj dvorani središnje gradske knjižnice, na javnoj raspravi o jasnom razgraničenju sastojaka koji ulaze u paštete od mesa odnosno soje. Čim se prepoznaše, na suprotnim stranama, stadoše se nadimati kaotičnom mješavinom ozlojeđenosti i srama. Ali, budući da u tom trenutku uzde njihova dvoprega već jest čvrsto držala sudba, na svoju nemalu zaprepaštenost već sljedećeg trena ugledaše nad glavama prisutnih Mlado. Epifanija! Ili, preciznije rečeno, skimpofanija! Priliku je očito vidjelo samo njih dvoje. Mlado je lebdjelo pri samom vrhu dvorane, nipošto nepomično, tako da mu je glava naizmjence tonula u strop i iznova izranjala. U jednoj je ruci držalo paštetu od soje (da je to tako, moglo se, bez obzira na visinu, zaključiti po dizajnu predmeta), a u drugoj onu od mesa (vidi prethodnu zagradu). Ruke je prislonilo na grudi, ukriž, pa paštete utisnulo u njih. Zatim ga strop usisa.

Po svršetku javne rasprave, na kojoj riječ ne zatraži ni jedno ni drugo, Jelenko se osokoli i uputi prema Grozdani. Vjerovao je u povoljan ishod susreta baš zato što se na nj osjetio osokoljen (on je zapravo uživao u finim lovačkim preljevima tog izraza), a ne puko ohrabren, obodren ili potaknut. Bilo je bjelodano da je Grozdana to samo i čekala. On predloži čaj u ugodnom baru sa živom klavirskom glazbom, nedaleko od knjižnice. Ona prihvati.

Istina, Jelenko je naručio čaj od iznutrice, ali treba odmah reći da je to učinio samo zato što ga je volio neizmjerno više od svih drugih vrsta čaja, ne provokacije radi, što je i povjerio Grozdani čim je postao svjestan mogućnosti da se njegov izbor tako protumači. Reklo bi se da mu je ona sasvim povjerovala i da nije ništa zamjerila. Osjećajući ipak potrebu da se nekako iskupi, Jelenko umjesto šećera zatraži med. Doživljavao ga je – vrag bi ga znao zašto – nekako "biljnijim". Tek kad je med već stigao shvati da se i to može protumačiti kao podbadanje, otprilike ovako: "Eh, draga moja Grozdano," (hiperkorektni vokativ samo je pridonosio sarkazmu), "zalud bi ti bilo sve to tvoje cvijeće da ga ne oprašuje i u med ne pretvara ma i tako sitna životinjica kao što je pčela." Takvo je razmišljanje poduprla i činjenica da je Grozdana svoj čaj (od gloga) zasladila najobičnijim bijelim šećerom. No sve je to smatrao već paranoidnim pa ništa od toga nije podijelio sa svojom supilkom. (Jelenko nije mogao znati da Grozdana med ne koristi zato što je alergična na pelud pa otud, med nikad i ne okusivši, drži da je dosljedno biti alergičan i na − kako je pogrešno vjerovala − njegov derivat. Smeđi šećer nije pak trošila jer je vjerovala da je svaki smeđi šećer tek obojeni jedan te isti bijeli, a nezaslađeni čaj izazivao joj je mučninu.)

Nego, ovdje se naširoko raspreda o izgledu čajeva i pašteta, a mnogima bi zacijelo za razumijevanje naših junaka pomoglo ne samo kakvi su bili iznutra, nego i izvana.

Jelenko Mrgić (krenimo od njega naprosto zato što ga i ova priča − potez nipošto imun na kritike − uvodi prvog) nije imao puno kose, ali su mu uši stameno stršale uvis. Nedostatak kose nadoknađivao je bujnim brkovima koji su se prema sredini svake od polovice usta obarali, a onda opet lagano pridizali, što je bilo nemalo staromodno, ali Jelenko i jest bio veliki poklonik starine te je sanjao o danu kad će tako odnjegovane brkove moći još i zataknuti za uši. Ipak, najupečatljiviji detalj na njegovu licu bile su oči. Jelenkove je oči jako teško opisati. Bile su plave, ali svijetloplave, no bila je to svijetlost koja je doista bila svjetlost: one su sjajile, same sobom, jarko, kroz vodenastu opnu koja je tim očima pridavala izgled trajne suznosti, sanenosti, sanjarstva. Kao da bi se u njima mogao odraziti čitav svijet. A možda se i odražavao. Grozdana se nije mogla primaknuti tako blizu, no vrlo je vjerojatno da ju je inače ne osobito naočiti Jelenko očarao upravo očima. Jer, priznamo li iskreno, Jelenkovo je lice (još i neobično pravilne okruglosti) svime osim očima stvaralo dojam kakvog demonskog gorštaka, ili gorštačkog demona.

Za razliku od njega, Grozdana Drakšović bila je po svemu vrlo pristala, sjajnostojeća žena, unatoč svojim načetim četrdesetima (što ju je činilo pet, šest, možda i osam godina mlađom od Jelenka). Dijelom je to valjalo pripisati konjskom repu koji nije prestajao nestašno mlatarati lijevo-desno, pa onda još i gore-dolje, ali njemu se ipak nije mogla pripisati i sva Grozdanina mlađahnost. Njene su oči bile katkad smeđe, a katkad crne, ali bile ovakve ili onakve i one su u svakom trenutku sjajile, obasjavajući čitavo lice. Tim sjajem najviše se okoristila sitna dijamantna nanosnica, oko čije je usadnje Grozdana dugo dvojila, ali koja je, čim je granula na njenom neobično pravilnom nosu, postala nešto kao treća zvijezda sazviježđa njezina lica. Podvoljak koji je to lice stao dužiti uspješno je prikrivala, ne dopuštajući si nikad da joj glava klone. Nema sumnje da je i to u opći izgled unosilo stanovit uzlet, prpošnost, pa su tako prikrivenijima ostajale i stvarne godine cijelog tog sklopa.

Nego, za bolje razumijevanje samog razgovora naših dvoje junaka mnogima bi zasigurno značio i opis ambijenta u kojem su ga vodili.

(I opet tek čistim stjecajem okolnosti) već spomenuti klavir, s vazom svježeg cvijeća, nalazio se u kutu nasuprot ulazu, tik do zahodskih vrata. Na njemu je svirao pijanist ženskaste kose i kretnji (ali je za njim u drugim terminima moguće bilo vidjeti i pijanisticu, odjevenu kao muškarac). Interijer je imao nečeg kavanskog (zlaćani detalji, stalak za čitanje novina, tapecirane stolice i tako dalje, pored samog klavira, naravno), no opći je dojam prije bio da se ovdje kavana samo oponaša. Lusteri su bili skromni, uski i, sve u svemu, dosta slabi, dijelovi stolova (ukupno tridesetak) plastični, posuđe napuknuto, pod od najjeftinijeg linoleuma na kvadrate neuvjerljive crne i umjetne ljubičaste. Ipak, Jelenko je bio u pravu: prostor je imao melemno djelovanje i opletao se oko sugovornika kao čahura povjerenja i prisnosti, odnosno, u slučajevima samotnih mušterija, kao dobrodošla aura nevidljivosti.

A sad će vjerojatno svakog zanimati o čemu to uopće pričaju Jelenko Mrgić i Grozdana Drakšović (u kavanoidu koji se, usput budi rečeno, zove Butna buča). Svakako, ponajprije o takonazvanoj skimpofaniji.

− Mislim da smo samo nas dvoje vidjeli ono u knjižnici − načinje Jelenko.

− A i da je vidio još netko, mislim da nitko od njih ne bi bio razumio − nastavlja Grozdana.

− Da. Baš tako − zaključuje Jelenko, a sad kad znamo ponešto o njegovu izgledu, možemo te inače sasvim škrte završne riječi učiniti koliko-toliko izdašnijima dodamo li da su izgovorene umotane u one raskošne brkove, što je svojstveno svemu što Jelenko izusti kao pečat bilo govoru bilo razgovoru. Grozdana osjeti tu konačnost pa zašuti i sama, iako bi joj dobro došao dodatan tračak svjetla od jedinog drugog svjedoka.

Ovo, složit ćemo se, i nije bio bogzna kakav razgovor te bi površniji čitatelj mogao povjerovati da se moglo i bez njega. No, sred zveckanja žličica, općeg mrmora i krivo odabrane klavirske tipke, ponovno se kristalizira Jelenkov glas:

− Mislim da ono nije bila samo pašteta od soje.

− I ja.

− A ni ona od mesa nije mi se učinila samo od mesa.

− Ni meni.

− Zapravo − opet će osokoljeni Jelenko − kada bi...

Razgovor se tu ne prekida, Jelenko ne ostaje bez riječî, ali nakon te tri točkice one uistinu više ne uspijevaju svladati povišeni ton rasprave za susjednim stolom, dozivanje konobara razdrobljeno kroz krhotine sudoperske zveke i crno-bijelu eksploziju u allegro ma non felice. Kako god, razgovor očito teče u krajnje povoljnom smjeru jer, ne prolazi mnogo, a oboje se staje smješkati, pa smijati, da bi se u jednom trenutku Jelenko čak odgurnuo od stola, onako sve sjedeći, i uzeo grohotno udarati dlančinama po koljenima. Njegove prasećecrvene uši zabodene su u zrak pa mu glava može poskakivati samo naprijed-natrag. Grozdana se smijulji, sa sramežljivom suzdržanošću (ili je samo hini?), u par navrata čak odsutno obara glavu prema prsima, no, prije no što ih uspije dotaknuti, podvoljak se nabere. Pritom se kažiprstom desne ruke kvrcne po nosu, baš po nanosnici, u kojoj se onda prelomi slabašna svjetlost uskih lustera, a njihov se stol ozari obnovljenim sjajem.

U slučaju da je naših dvoje junaka ipak pogriješilo te da je koji od čitatelja naslutio poruku skimpofanije, pogotovo na tragu ozračja u Butnoj buči koje je uslijedilo odmah nakon nje, neće ga iznenaditi idući prizor. Recimo pet i pol mjeseci poslije. Recimo u njima najbližem parku. (Sad je neizmjerno lakše zateći ih zajedno jer viđaju se svaki dan, pa i ne jedanput, na najrazličitijim mjestima.) Grozdanin podvoljak kao da se u međuvremenu ozlovoljio, ali to je zato što joj se popunilo cijelo tijelo. Epicentar je pod Jelenkovim dlanom, koji kao da se smekšao u usporedbi sa zadnjim prizorom iz kojeg ga se sjećamo. On pažljivo i s puno nježnosti upija u sebe tupe titraje koji se iz Grozdanine utrobe šire poput kolobara na vodi. Ona ga dotle miluje po obrazu, rukom koja nije ovijena oko njegova struka pa ostaje vidljiva: kao da je u međuvremenu stekla neku krepku oporost.

Mlado Mrgić-Drakšović (Jelenkovo je prezime prvo i opet samo zato što je s njim priča i započela) rodilo se malo prije predviđenog termina, u znaku Vage i domu koji su Jelenko i Grozdana kupili prodavši svoje stanove. Da se ublaži šok uranjenog izlaska iz utrobe, dojučerašnja posteljica sad mu je postelja, s plavo- -ružičastom vrpcom privezanom za okvir koji je Jelenko dogradio. Umotano je u dojučerašnju košuljicu, koja mu, kako je dijete nadrasta, prerasta u prvi kompletić, košulju, školsku kutu.

Roditelji su dijete dugo hranili isključivo mlijekom i mliječnim proizvodima, uz pokoje jaje. Kompromisno. Čim je u ostalim stvarima počelo pokazivati prve znake sklonosti odnosno odbijenosti, stali su u vrijeme obroka iznositi preda nj dvije plitice. Prvu bi Grozdana napunila zapečenom rižom punjenom najrazličitijim povrćem u koje bi prethodno uštrcala bešamel i umak od slanutka, ili nečim drugim od čega bi se na jedvite jade suzdržala tijekom kuhanja, dok bi Jelenko po drugoj znao naslagati kosane odreske od raznih divljih i domaćih životinja, u pacu od dezalkoholiziranog crnog vina i obilja prepržene crne gorušice. Mlado je rado naticalo s obje, rijetko propuštajući priliku da ih komadom kruha i u lijevoj i u desnoj na kraju istovremeno pomaže.

Usporedo s Mladim rasli su i roditelji. Kad god bi sad Grozdana pomaknula glavu, odsjaj s njene nanosnice učas bi preobrazio još jedan dio svijeta. Jelenko je pak uspio zataknuti brkove za uši, isprva nakratko, ali s vremenom oni srastoše s njima, kao da su oduvijek i bili jedan organ. Nije se libio nabaciti viljušku-dvije blitve i u vlastiti tanjur.

(Da se na ovom mjestu ne bi stvorio dojam kako je ovo priča koja promiče vegetarijanstvo, mora se ona nastaviti.)

Grozdana je, s druge strane, još uvijek potajno, doduše, pažljivo odvajala gljive od krvavica pa ove prve u slast gutala, ne mareći što su im miris i boja malko izmijenjeni domaloprijašnjim susjedima.

(Priča ni ovdje ne smije prestati, da ne bi sad netko pomislio kako je ona o svežderstvu.)

Sklad je vladao i u njihovu vrtu. Svinje su bile izdresirane da ljeti vade krumpir, a zauzvrat bi njih ostatak godine dijelom tog krumpira tovili. Mlado je prolazilo kroz faze: nekad danima ne bi prestajalo raditi u vrtu, hraneći se za to vrijeme isključivo mesom, a onda bi se, naglo kao što je i počelo, ostavilo motike i primilo puške, jedući kroz sve lovne dane samo voće i povrće.

Potom krenu u školu. Lako je svladalo matematiku. Ta nije li bezbroj puta pomnožilo prije sjetve broj iskopanih rupa s brojem sjemenki po svakoj od njih! Nije li se nadijelilo broja metaka uza se s brojem zvjeradi koja je izlijetala pred njegovu cijev ne bi li saznalo koliko mu je njih ustrijeliti jednim jedinim! Nije imalo poteškoća ni s materinjim jezikom. Pa nije li provelo sate i sate tepajući zvjeradi umirućoj i plodovima koje je sa stapke otkidalo blago!

Zapelo je na likovnom. Učiteljica nije mogla smisliti njegove veprove s glavom kupusa, crvenim bi markerom samo iskrižala nasade vinograda u kojima su rasli grozdovi s bobama od vučjih glava.

Zaplelo se na glazbenom. Kad god bi Mlado bilo na satu − a zbog svojih je šumskih i vrtnih obaveza izbivalo često − učiteljica si je zalijevala uši voskom da ne čuje kako vrtlarske pjesme pjeva s lovačkom gromkošću, a lovačke mlitavi blagošću vrtlarskom.

Zapetljalo se čak i u stranom jeziku. Engleski dear uvijek je pisalo kao deer, a čim bi u lekciji bilo nekog silovanja rape je čitalo kao grape.

Sve to, a pogotovo njegovo ustrajavanje u tim i sličnim pogreškama, bilo je sasvim dovoljno da ravnatelj već u prvom razredu dosudi Mladom trajno isključenje iz školskog sustava.

Grozdanu i Jelenka pogodi što njihovo dijete nikad neće postati diplomirani inženjer šumarstva odnosno agronomije − to jest, agronomije odnosno šumarstva − ali njima je bilo jasno da isključivu krivnju za to snosi upravo taj školski sustav, a ne njihovo Mlado, koje je raslo i dozrijevalo sretno, vjerno svome putu, nikad ne podižući sačmaricu na rovca, ni vile na borovnice. Svi su ga voljeli i svugdje je, i po kolnicima i po pločnicima i po dvorištima, rado bio viđen krvavozemljani trag koji je odavao njegove čizme.

Na Jelenka i Grozdanu vrijeme utječe tako da oni stare. Njemu su brkovi omlohavili, tek s krajnjom mukom ostaju zadjenuti za također omlitavjele uši i sve češće s njih spadaju. Njena je kosa izgubila sjaj i čvrstoću, konjski se rep ubrzano pretvara u kljusetov. Ali Mlado nije nikad postalo staro. To, naravno, ne znači da vrijeme za njega ne teče! Kad se u vrtu poreže, rana mu ne zaraste odmah. Kad se u šumi prehladi, čajeve ispija i po nekoliko dana. Čak mu se i čizme habaju. Vrijeme tek na njega ne utječe.

Mlado nije nikad ušlo u brak ili uopće imalo ma i kakvu neobavezniju vezu. U birtiji u koju je znalo svratiti govorilo bi nakon treće čašice pred poznatima i nepoznatima da je svaki šumski zvjerov kralj njegova srca, a svaka biljka u njegovu vrtu njegova kraljica. Poznati i nepoznati razmijenili bi na to podsmješljive poglede, u kojima je međutim bilo i nemalog strahopoštovanja pa nije bila nikakva rijetkost da mu netko od njih i priđe te zaiska savjet, mišljenje, utjehu. Uzmemo li u obzir i već poznatu nam posvudašnju omiljenost njegovu, Mlado je zasigurno bilo siva eminencija svoga mjesta. Povučeni život kojim je živjelo tu je tihu slavu ovijao još i mekim tkanjem tajanstva.

Teško bi bilo reći kada su Mladini roditelji umrli. Doživljavalo ih je ono kao dio svoga bića, a na njega, vidjeli smo, vrijeme nije utjecalo. Tek, jednog dana, u predvečer, vrativši se iz šume i obišavši vrt, zateknu ih kako na svom krevetu leže mirnije no ikad, držeći se za ruke, brka upletenog u rep, lica natopljenih istom plavičastom svjetlošću koja je tekla iz Grozdanine nanosnice i Jelenkovih zaklopljenih vjeđa.

Sa smrću roditelja nestala je potreba da Mlado zalazi u kuću. Živjelo je ono sad u vrtu, u šumi, zeleno, sve zelenije. Lovci i izletnici viđali su ga kako juri šumom s jelenjim rogovima na glavi, a čovjek koji ga je jedne večeri posjetio da ga upita prodaje li kuću kleo se da ga je vidio kako u vrtu leži na zemlji i kroz hihot mlatara rukama i nogama dok mu se vitice loze ovijaju oko tijela i urastaju u nos, uši, usta, oči. Bilo je dana kad bi se probudilo tako veliko da je, i ne izvijajući se na prste, moglo u visini očiju promatrati kako u gnijezdu na stablu ptići probijaju ljusku svog jajeta, a bilo je i takvih kad se, veličine graha, na otpaloj latici kruške sanjkalo niz povrtne stabljike i lišće, ili pak hrvalo s bumbarima oko prava na kupku u zanosnom žutilu cvjetne sredice. Jedan bi čas s ostalim lovcima ciljalo divlju gusku u letu, a već sljedeći i samo mahalo krilima bježeći od puščanih cijevi, ili jednostavno na jug. U vrtu bi pak uzelo brati trešnje, tek da se idućeg časa stane pretvarati u trešnju koja se pred tim prstima izmiče, a onda i u osu koja tu trešnju želi za sebe. Zbog toga je sve više lovaca nastojalo loviti onda kad lovi i Mlado, ali priključivali su im se i nelovci, sve u želji da i sami vide te pretvorbe. Iz istih se razloga i Mladin vrt pretvorio u mjesto hodočašća. Ono hodočasnike kao da nije ni primjećivalo, ali su oni još i kako opažali da ih noge izdaju, ruke da im se tresu, da im glava puca, u ušima zvoni. Da im zvoni.

Mlado nije nikad postalo staro. Kao što i pjesma pjeva: mlado je, kažu, bilo i kad je umrlo, sred birtije − ali ne od srčane kapi! Teško je zapravo i reći da je uopće umrlo. O trećem popodnevnom satu jednostavno je ušlo u birtiju i više nije izašlo. Birtijaš i još četvero svjedoka i danas pričaju kako se Mlado samo uznijelo i nestalo kroz strop.