Šetajući uz izloge zaljuljao me nemir. Ne samo da sam se umorio tražeći nove cipele! I ne samo da su uvijek najskuplje upravo one koji mi se i najviše sviđaju! Ne samo da mi se hladan DAH vraća u lice okrenut u HAD, a to mi je ružan okrenutak, već sam na jednom zidu spazio stari, izblijedjeli, reklamni plakat, a koji, još uvijek, poziva na more. Ne! Više nisam mogao spokojno nastaviti potragu.

Oooh, pomislio sam.

Zavrzmao sam se besciljno pokraj trgovina, uz automobile i semafore, izgubljeno se zavrtio uokolo ljudi na tramvajskim postajama. Smjesta mi je trebala kakva rijeka, duboko jezero, veliki bazen ili barem oveći potok. Nikakva baruština. Nikakva zamrznuta lokvica. To ne!

Ma i fontana će poslužiti, pomislio sam.

Naglo brzajući, usmjerio sam se k obližnjem parku. Zašao sam u nj i stao pred površinom vode u fontani s vodoskokom. Bilo sam uzbuđen. Srce mi je tuklo tako jako da sam se jedva mogao ogledati na površini vode, a moj se uzbibani odraz, šireći se i skupljajući, neuhvatljivo prelijevao. Pričekao sam da se vodoskok primiri, a voda zazrcali. Potom sam ocijenio da je dostatno duboka, više od pola metra. Time mi je napetost splasnula.

Dobro sam, dobro sam, pomislio sam.

Na trenutak sam se osvrnulo ne bih li koga uočio. Osim nekoliko promrzlih, izgladnjelih ptičica podno očerupanog grma, u parku nije bilo nikoga. Grane, iako prazne, na širokim stablima, savršeno su me skrivale od slučajnih pogleda s ulice. Raspoloženje i snaga su mi se vratili.

Baš izvrsno, pomislio sam.

Pozorno sam se popeo na ogradu fontane, pazeći da ne kliznem o mokar rub te ispružio desnu nogu nad vodu. Lagano sam joj prinio potplat cipele te najprije potpeticom dotakao povrh. Voda je na moj dodir bljesnula. Namreškala se. Potplat mi je utonuo centimetar te samo na trenutak nesigurno spuznuo, a onda se ipak čvrsto zaustavio kao da je naišao na tvrdi oslonac. Više nije dublje uranjao. Ozario sam se.

Aha, pomislio sam.

Jače sam se oslonio na desnu nogu, a lijevu pritom podigao u zrak i ispružio unatrag, raskrilivši ruke od tijela u „lastu“. Zbog ravnoteže. Baš sam bio zadovoljan. Doskočio sam nekoliko puta na mjestu praveći valiće. Zaljeskali su se prema rubovima, odbili i stali vraćati u same sebe. Stao sam meko poskakivati poprijeko fontane. Moji bućkaji bi se utišavali pri svakom slijedećem doticaju. Kao da svakim zakoračajem smirujem vodu.

Zavodim, pomislio sam.

Zatim sam prispjeo do kraja fontane, dorubio se, potom oprezno spustio te otkoračio na tvrdo tlo. Učinilo mi se kako je u park ušla žena s malim djetetom u kolicima pa bi me mogli vidjeti. Ili je muškarac s psom? Svejedno.

Ne još, pomislio sam.

Iza mene, vodoskok je ponovno šiknuo. Šljapkajući cipelom - trag na puteljku mi je nestajao svakim novim korakom - udaljio sam se od fontane te izašao iz parka, želeći vještinu još neko vrijeme zadržati samo za sebe. Mirno sam nastavio šetati gradom, zrakajući dahovima.

Ma, i ove cipele još mi sasvim dobro mogu poslužiti.

Ne još!