Jutros sam opet vidio Anđelka. Rano sam ustao i odmah izašao na balkon. Imam tu naviku, ni sam ne znam zašto. Pogledam koliko je sati, vidim kakvo je vrijeme, pada li kiša, izlazi li sunce, voze li tramvaji, jesu li poletjeli avioni s beogradskog aerodroma, stoji li crkveni toranj još uvijek ukoso, jesu li izgradili novi stadion, koliko će katova imati nova zgrada.

Moj anđeo je upravo prekršio nekoliko prometnih propisa. Na jednom od najprometnijih raskrižja u gradu, on je biciklom dijagonalno, pod dva crvena svjetla na semaforu prešao preko četiri prometna traka i prošao neokrznut. Dok on čuva mene, netko čuva njega.

Zaustavio se na trgu, naslonio bicikl na rasvjetni stup i pokušao ući u ljekarnu. Vrata su bila zatvorena. Često gledam ljude kako se pate otvoriti ta vrata, ne znam jesu li zbog bolesti izgubili snagu ili su vrata zaista teška. Treba se pomučiti za zdravlje, teško se izliječiti.

Vukao je bezuspješno ta vrata, a onda iznerviran počeo udarati rukama po staklu. Vikao je, možda i psovao. Nisam ga mogao čuti od prometa. Vrata su bila zaključana. Bila je nedjelja, Dan Gospodnji. Njemu je očajnički trebala pomoć.