Terra Mater

Iz svojih prsa očnjacima i noktima

iskopala je slinavi sitni komadićak srca (bilo je svježe i nijemo)

i odgojila ga u tijelo, povezala kapilarama i žilama

i sad me žvače i sabija u lopticu veličine bisera i boje svoje krvi

nosi me pribodenu na uhu i mrvi

u svoj čaj od metvice za bolju probavu prije svakog ručka

(žderačica suza, ima apetit za iznutrice)

svoju krv od koje je skuhala

moje kosti zove ugovorom i moju broncu tka u loše ispolirane broševe

ali zrak je hladan na visini njezinog ramena

gdje me pribola

da iz njezine sjene gledam svijet

pa nije bilo druge nego da evoluiram

u kržljavi padobran s krilima

punima paperja, mekim, krhkim

i napustim mjesto na kojem me čuva, džep u koji se slijeva njezin znoj

rekla sam: pustite me! Gospođo Gajo, Željezna harpijo;

i sve me moje pobožne sestre mekih glavica i ljupkih očiju sad zovu vješticom

zuje pod mrazovitim mjesecom, grakću mi oko srca

i mažu me katranom

presjekla sam grimiznu posteljicu, tkaninu u kojoj me istrgala iz sebe

i objavila interregnum

praboginja koja kuje noževe

pala je

i nestala u daljini u mome oku

s njom i svi bogovi-pelikani, gutači praznina

nestali su da se spustim, nježno i bez snjegova

na glavu cvijeta svetog limuna

Američki san

na poleđini američkog sna piše da je

rukotvoren u nuklearki na jednoj planini na istoku europe

zato slušamo teorije zavjere i znamo da su avioni zapravo biseri među oblacima,

glinene golubice koje katapultiraju na mjesec

dok svrstavam one bezimene komadiće lončarije

arheološke iskopine koje nitko neće

razumijem da se tu radi o radio prijenosu

za koji ljudi misle da dopire iz antarktičke amerike ljudskog postojanja

ali to je krivo, to je

duh mašine koji pokreće mračnu rupu svemira

i ljubavna pjesma,

a ona dopire

iz samog srca mliječne staze

na radiju sad čujem klasični koncert zove se

američki je san patetika

teorija zavjere kune se da

svemir je iluzija,

kriva frekvencija s nekog drugog svijeta –

bajka koja pulsira

Čovjek i njegovi simboli

Ja uz cestu tražim simbole

vidim samo natpise na apartmanima

dobrodošli, gubite se

volim ruševine jer volim umjetnost kažem tiho

pomalo sumnjičavo jer što je uopće ljubav i što umjetnost i što kraj

i ovih dana govori se ne da je bog umro nego da je bog ona

pa ne znam bi li trebalo podići nove crkve da budu

udobnije za jednu ženu

(proporcije muške nagosti i ženskog praiskonstva jesu drugačije)

nježno mjesto na koje da položi svoju glavu

nakon kuhanja, pospremanja i čišćenja

za svijetom koji je prepun odbačenih bočica (antidepresiva),

i traženja lijeka za sve nečistoće ljudske želje za slinom i krvlju –

ljekarne za biljke bit će nove kapele

jednom kada svijet bude čist

od svake simbolike

ljetno sabiranje vremena

priljepci – ružičaste gume za žvakanje

moja koža upija sve oštre kutove kamena

bijelo svježe meso kopnene zvjezdače

(ovakvo se ne kupuje nigdje)

moru odbacujem kožu i ostavljam otiske

u njemu ima previše bogova, masti od kreme za sunčanje,

pilećih kožica od izgubljenih ručkova

– morfološki transparentan, slani svemir u retrovizoru

dok se udaljavam šapuće o pravilnom disanju

njegova pjena, kapi koje sijeku

velike sunčane breskve

zrele, mjesečasto bijele, vraća na obalu

gdje vrpoljimo prstićima, na rubu blatnog parkinga

ispred tri monumentalno bezlične betonske vile, suprotno od slobode

nigdje ne počinje kraj njegova življenja

slani svemir nema krajeva

uvijek nadživljuje gubitnike

vlasnike jeftinih maštarija

Kamo odavde

Osjećam se MALO sumnjičavo jer su mi lagali da je budućnost sveta

I jer je svijet samo kriška jabuke koja fermentira na suncu

a ja sam samo sitnokožna i najradije bih

od svoje volje bila samo ništa

obećali su mi da je svijet gorući orgazam zapravo je

hladna olupina

maknite od mene glupe formulare i radije

recite kako da dobijem pravo na stanovanje ispod krova gljive

i riješim se asfalta koji mi se lijepi za dno duše

svijet me naučio samo:

glupačo, izribaj kožu

crveno, dok ne razdereš epidermu;

upravo zbog grižnje savjesti poradi svojih grijeha koja je stup našeg obrazovanja

danima izbjegavam jedan kratak bolni pogled ispod poklopca svježeg sira

koji stoji otvoren godinama (otprilike dva tjedna)

obećali su mi sve, ali ne i priručnik o tome kako da se riješim plijesni

iz frižidera, iz simbolično tupog kuta duše

jednostavno su me izvukli na ovaj svijet i šutnuli

u reality show s kulinarskim podtonom

gdje stoku hrane čajem od suza djece sustavno tretirane protiv nametnika

i mjehurima od sapunice, koji se samo raspliću oko mene

– napredak je iluzija,

šamar uvijek boli isto