Danas nećeš vidjeti sunca, pomislio je i zakoračio iz motela u ledenu maglu.

Stakla na automobilu sasvim su se razbistrila dok je prolazio kraj table na kojoj je pisalo da do Münchena ima 138 kilometara. Sat kasnije magla se razrijedila toliko da se na istoku moglo kroz oblake nazrijeti svitanje. Bilo je osam sati i dvije minute.

Ubrzo je vidio osvijetljene vertikale grada. Na sljedećem odmorištu ukrcava putnika. Rudy67, 24 godine, ide do Zagreba – napisao je na aplikaciji. Mladića je trebao pokupiti u 08.45, ali budući da je stigao ranije imao je vremena za doručak. Olakšao se na toaletu, oprao ruke, pa s užitkom pojeo tri jaja na oko, nešto slanine, jednu pečenu kobasicu, malo svježeg sira i dvije kajzerice. Kavu je posrkao vani uz dvije cigarete.

„Dobar dan. Vi ste Igor?“ pružio je ruku govoreći na hrvatskom. „Da. Uđite“, stisak je bio čvrst.

Rudy67, ispostavilo se, zapravo je gospodin Stjepan iz Zagreba. Morao je imati preko sedamdeset. Bio je dva tjedna kod sina u Münchenu. Unuk mu je dogovorio prijevoz da ne mora putovati autobusom. Kći mu je učiteljica u Samoboru, tako da svoju unučad rijetko vidi. Prije sedamnaest godina izgubili su najstarijeg sina. Zatrpala ga je lavina u Alpama. Žena mu je umrla osamnaest mjeseci kasnije. U Zagrebu će ga dočekati kći i odvesti ga k sebi u Samobor; kod nje će proslaviti Božić i Novu godinu. Već je star i teško mu je putovati, a auto ne vozi zadnje četiri godine. Susjeda brine za njegov stan u Maksimirskoj. Divna gospođa. Zdenka se zove.

Vrijeme je sporo prolazilo.

Na odmorište kod Graza stali su oko pola sata iza podneva. Igor je bio gladan. Natočio je gorivo, sjeo za stol u restoranu i neko vrijeme promatrao kako oblaci, gonjeni ledenim vjetrom, zakrivaju snježne vrhove planina. Sve u nekom polusvjetlu. Presvijetlo da bi bila noć, pretamno da bi bio dan. Kao u svakom njegovom snu.

A onda: vruća goveđa juha, bečke šnicle, krumpir, kupus-salata i komad štrudle. Sve to zaliveno malim pivom – vani, uz cigarete – i bio je spreman nastaviti živjeti.

„Vi isto idete u Zagreb?“ upita konačno gospodin Stjepan negdje u Sloveniji. „Idem za Osijek“, odgovori. „Tamo živite? Odnosno, tamo Vam žive roditelji?“ nastavi gospodin Stjepan. Što da mu kaže? Istinu? Osjetio je da se odjednom bori s porivom da tom dobronamjernom čovjeku kaže sve. Ruka kojom je stiskao volan počela je trnuti. „Ne. Živio sam tamo nekoliko godina. Sada sam u Norveškoj, u Bergenu“, reče napokon. „A odakle ste inače?“ nastavi Stjepan.

Poriv za povraćanjem.

„Iz Ladimirevaca“, reče. „A to je blizu…“ znatiželjno će gospodin. „Blizu Valpova. Koje je blizu Osijeka. Dvadeset i nešto kilometara“, objasni Igor. „Znači ne idete svojima u Ladi... Ladimirovce“, reče gospodin. „Ne. Nisu tamo. Odnosno, nema ih“, reče Igor i volan u njegovim rukama tiho zaškripi. „A tako… Oprostite. Pretpostavio sam da se svi iz inozemstva vraćaju da proslave Božić s obitelji. Pa sam zato… Još jednom – oprostite. Nisam htio biti indiskretan“, reče gospodin Stjepan crvenih obraza. „Ništa. Sve je u redu“, reče Igor.

„Inače, ja volim Božić“, prozbori čovjek nakon kratke šutnje, „iako sam izgubio ženu i sina. Volim ga jer se radi o svjetlu. Ja nisam neki vjernik, ali slavljenje svjetla za mene ima smisla. I sve religije slave zapravo jedno te isto na taj dan. Zar ne? Bez svjetla, sve je grob. Samo mrak, hladnoća i strah. Osim toga, da nema svjetla, kako bismo išta znali? I ne samo to, ...“ Toplim je glasom gospodin Stjepan nastavio nadahnuto razlagati, no Igor ga više nije pratio. U prvih je nekoliko rečenica čuo nešto što ga je potreslo.

Približavali su se slovensko-hrvatskoj granici i počeo je padati snijeg.

Bilo je oko 15.45 kada se pozdravio s gospodinom Stjepanom na parkiralištu šoping-centra. Morao je hitno u toalet, nakon čega je kupio bocu mineralne vode, popušio cigaretu i bacio se na skidanje snijega s auta, čekajući zadnje putnike. Bile su to baka i unuka koje su išle do Kutine.

„Vas dvije se očito jako volite“, rekao je gledajući ih u retrovizoru. „Previše“, nasmiješi se baka i zagrli unuku tako čvrsto da ih je obje zanjihala lijevo-desno. „Ona je moje sunce“, nastavi baka. „Imala je vodene kozice pa ju je mama dovela k meni dok ne ozdravi. Sad je vraćam mami i tati. Vi isto imate djece?“ „Ne. Nemam ni ženu ni djecu,“ odgovori Igor, „ali imam zaručnicu.“ Gospođa s odobravanjem kimne pa upita: „A ne vodite je sa sobom kući?“

Igor, štrecnut, odgovori važući riječi: „Ne. Ona nije iz Hrvatske, pa će biti sa svojima. Ali, ... nije samo to, nego … moram nešto obaviti sam.“

„Ako ste je ostavili samu za Božić, onda je sigurno nešto hitno i važno“, reče gospođa. „Da, tako je“, reče Igor. Tada je djevojčica imala nešto za reći baki, pa se razgovor o toj temi nije nastavio. Ugodno su čavrljali ostatak puta i srdačno se pozdravili kod naplatnih kućica na izlazu za Kutinu.

Nešto kasnije, dok je prevaljivao zadnju etapu svoga puta, palo mu je na pamet da je djevojčica stiskala u rukama crvenu vrećicu s poklonima. Kako im je malo potrebno, pomislio je ganut. I ja sam bio dijete, ali… A onda se sjetio još nečega: sestre blizanke Anna i Frida, što ih je jučer vozio od Bergena do Halmstada u Švedskoj, nosile su badnjačkog jarca starijoj sestri. Jarac od slame, omotan crvenom trakom. I Thor i Dabog i plodnost i žetva i solisticij i prežderavanje. Dies Natalis Solis Invicti. Putovanje na izvor. Okupljanje oko peći. Cimet i klinčići. Džemperi i dekice. Božićne pjesme. Čovjek se navikne skoro na sve.

Ali on je bio dijete. U svemiru samoće, bez oblakâ mašte kojima odrasli ljudi zastiru pogled na prazninu, strah je bio direktan. Udarao je lomeći sve u njemu. Kako da se dijete navikne na samoću? Samoća je predokus smrti. I to one potpune, besmislene; s onu stranu vjere, ufanja i ljubavi.

Premjestili su ga u neko selo, u ugodnu, lijepu kuću koja će biti njegov novi dom. Tamo se dogodilo čudo: teta Matilda. Zagrljaj iz kojeg je nastao novi kozmos. Mama Matilda.

Osjetio je da se tuga u njemu uzbibala i počela se dizati prema grlu.

Vozio je na istok, u mrak, autoputom bez asfalta. Snijeg pod kotačima bio je sve dublji i upijao je zvukove, tako da je jasno čuo srce koje se borilo za kisik.

Postojalo je i ono što nije htio dozvati i pretvoriti u riječi. Ono prije samoće. Tada je strah imao dva lica: lice oca i lice majke. Čudovište s dva imena, četiri oka, dva grla, četiri ruke…

To se čudovište jednoga dana, pred njim, uništilo. Taj se doživljaj sastoji od prizorâ i zvukova koje je on brižljivo – jedan po jedan – zatrpao granitnim blokovima mržnje.

Gledao je kako kazaljka klizi prema 150 km/h. Nastavila je do 160 km/h i još malo dalje, a onda se pretvorila u crvenu zmiju što se uvijala kao krpena igračka na koncu.

Plesala je Mama Matilda s njim u naručju dok je snijeg padao po verandi, vrtu, stablima i beskrajnoj ravnici prema horizontu. Prekrio je velika slova „S. O. S.“ nad ulazom u njihovo naselje. Pjevušila mu je na uho, a on je tek kasnije naučio da se to što je bio osjećao zove sreća. Bilo je još djece s njima u kući. Svima je Mama Matilda bila mama, ali on ih nije mogao zvati braćom i sestrama. Godine su prošle, on je odrastao i bilo je vrijeme da ode. Ovoga puta nije se bojao samoće. Bio je spreman i imao je jasan cilj: ići naprijed. Dalje, dalje, dalje.

Svjesno se trudio udahnuti, ali bilo je jako teško. Svijet je postao fluidan, uvijajući kaleidoskop bez čvrste točke.

Ona će biti mama još nekoj djeci. Tko zna koliko njih. Na koncu će se vratiti u praznu kuću svojih roditelja zauvijek. U Ladimirevcima Mama; u Osijeku starija žena, od mladosti udovica, bez djece. I onda će od nje ostati samo križ zaboden u zemlju. Na njemu će pisati njeno ime i „1951 – 2025“.

Jasno je čuo kako se lampaš pod njegovim sjedalom zakotrljao.

Ako je ikad bio u nešto siguran, to je bilo to: taj će lampaš večeras gorjeti na njenom grobu, a on će, kao potpuno lud čovjek, s njom u naručju plesati. Tako će biti.

Osmjehnuo se i osjetio kako napetost popušta. Lakše je disao.

Odlučio je izaći sa Slavonike kod Đakova, samo da bi vozio onom cestom što pravocrtno – kao prolaz kroz Crveno more – ulazi u Široko Polje; pa Vuka, Čepin, Osijek, groblje sv. Ane.

Primijetio je da na njegovoj strani autoceste gotovo da nema prometa, ali znatan broj automobila vozio je njemu ususret, na jug. Nije se sjećao kako je od Kutine dospio nadomak Đakovu. Osjetio je da mu je vrat vlažan. I brada i usta i obrazi.

U retrovizoru je vidio kako se snježna prašina kovitla za autom. Duboko je udahnuo. Pa još jednom. Nadzemaljski mir tiho je prožeo čitavo njegovo biće. Glupav, blaženi cerek učinio mu je od lica onu masku komedije i tragedije nad ulazom u kazalište. Gledao je kako mlazovi svjetlosti pretvaraju uskovitlani snijeg u iskričav, božanstveni prah.

Bilo je čarobno.