Tri utičnice uglas pojaju svoj nehaj, kao tri majmuna mudro ispaljena na sigurnu udaljenost od zla, Mizaru pokrio oči da ne vidi, Kikazaru tako s ušima, a Ivazaru, ako već najmanje promućuran, tada zacijelo najsamokritičniji, ruke na usta. Glasanje Michaela Geralda, pjevača i basista sastava Killdozer (naziv po odmetnutom buldožeru na ubilačkom pohodu) teško da može proći pod pojanje, ali reče Gerald svojedobno da njihovoj muzici odgovara naziv SPED Rock, special education rock, jer da je izvode njih trojica, momci kojima učenje, naime, ide nešto sporije. Fotografija je slijeva, dopola, po neiscrtanoj vertikali koja prolazi točno između Kikazaruovih oči, uobičajene oštrine, a desna joj polovica zamućena. Čestitu čovjeku teško je povazdan objedinjavati nauk svih triju utičnica, no filtriranje života oblik je korisne fikcije, katkad nužne za samoodržanje, a jedino što talog znade jest taložiti se; tri jaglaca, tri alpska rudara – tri taštine, tri tobože opuštena zareza namjesto jedne tobože dramatične točke – tri pajaca koja prebrojavaju i razvrstavaju interpunkcijske znake. Pa tri rumunjska intelektualca-ekspatrida, i tri načina da si filozof bezbolno oduzme život, i tri načina proslave osamdesetog rođendana tog ustrajnog samoubojice; tri kolekcionara rijetkih knjiga, i tri od autora potpisana, sa sve crteščićem na trećoj stranici, prva izdanja ovijena plastikom u ekshibiciji na stolu od iverice, glavnoj radnoj plohi jednog od triju antikvarijata u provincijskom gradu poznatom po ribljem paprikašu. Tri pajaca, tvoja i moja, tri izmaštana Wisconsina u kojima podzemna muzička scena hopsa u ritmu polke, tri poloneze u tro-četvrtinskom ritmu – tri laži od kojih samo jedna zakonodavna, trodioba vlasti. Tri-state area, tri izvrsnosti. Na tri jezika, s tri jezika, jezik kao boravište i prebivalište, tri puta na Srednji i tri puta na Daleki istok, ljudsko sjeme prosuto po tri mandale, tri milijarde brkatih spermatozoida i tek jedna ćosava jajna stanica, ali zato treći svjetski rat... Strah, strah, strah; tri puta mjeri, tri puta sjeci, tri puta poziraj, vlastita te odsječena ruka fotografira jer da tri profesije imaš, dvaput je dvaput, ali triput je triput. Iz zlatne sredine vreba učmalost, točno između dovoljan i vrlo dobar, i ovdje je Global Positioning System izlišan, čovjek se lako izgubi i još lakše pronađe, samo ako se pridržava uputstava za upotrebu. Netko je fotografirao ove utičnice, zacijelo je postojao i razlog, možda ilustracija za kakvu brošuru, a ni umjetničke pobude nisu isključene, ipak je desna polovica slike zamućena. Javi se, fotografe, slijedi adekvatna, dakle: bogata, nagrada, javi se jer tvoji su već zabrinuti, otišao je kupiti upaljač, tako je barem rekao, »Idem samo kupiti upaljač, kakva je to kuća bez upaljača«, tako je rekao, točno tako, sjećam se ja, otišao je kupiti upaljač i odonda ni traga ni glasa, a prošlo je, prošla su već tri života. Javi se, fotografe, bogata nagrada predviđena je za svakoga tko omogući solidnu informaciju, i ti možeš biti taj, nazovi i reci: »Ovdje sam, na uglu te i te ulice, ovdje sam, samo trebate doći po mene, jer mislim da neću moći sam«, nazoveš li i kažeš li tako, nagrada je tvoja, bez obzira na to što otkrivaš samoga sebe, ne muljamo ti oči, samo se javi i adekvatna, dakle: bogata, nagrada – tvoja je. Samo tvoja. Javiš li se, javiš li se i preuzmeš li nagradu, imat ćeš čime, imat ćeš čime i kako, imat ćeš čime i kako potkupiti Mizarua i Kikazarua, možda čak i Ivazarua. Fotografe, o tebi ovisi.