Kino

Vaš tata je preteča kina. Trčao bi i slike bi iskakale,

šumni nanosi nanizanih kadrova rezanih sanjkama.

Pokrenuo je publiku u vama – u trbuhu iskrio se žanr

na vučni pogon, bez njega stao bi film, ostao snijeg.

Onda se cijelac platna u sali Doma kulture povukao

pred zagrijanim redovima. A zakon prerije popustio

u prilog Grbavici, gdje u zamahu bijahu dvojica vaši.

Jedan mastan, drugi vižlast razagnavat će kao pahulje

teške zlikovce, u larmi na kamare devetat će, devetati,

pa prikovane za parter ponijeti i vas, a tatu najgrlatije.

Što bi se taj razdragao i kao da su trojac nije popuštao:

e jest ga izradio, joj šege, ma vidite vi samo kolki je,

sad će marisana, ovo je čista ludnica, sad će ga koknut,

ne mogu im ništa, sve će ih, a bit će kako režiser hoće.

U tami vani ne znate kako će biti, čije će šake zaigrati.

Sprege silâ i tate ili onih brljavih nitkova umnoženih,

onih što odmjeravaju otkucaje svijeta a da ne ustuknu.

Šansa

Drugi razred i škola, druga šansa, a sad znaš kako.

Odbaciti kaki školsku torbu kakvu prte po bukvaru

tek đaci pješaci, makar sa skaja treptale mačje oči.

Svoje oči širiti, zabacivati glavu, taman do jeseni

podržavat će te kosa, nakratko opustošena ušima.

I čujno dotjerati izraz po uzoru na Mali program,

što će reći hleb i mleko, ćuti, čoveče, uz č sječivo,

a ć zagušeno i tako vješto zabašureno da ispadne š.

Ćaskati sa svima uza zid postrojenima i ne gristi se,

žvakati. A oni što okom strijeljaju što im nije krenulo,

ti imaju dvojke i gule koljena u aberečke-abertude.

Glas

Tako bi da te se uzme, pogleda sliku, pa pod iglu opruži,

ti da se rasprostreš. Kad tamo mikrofon obična olovka

pojačava sklad ufitiljenih crvenih noktiju od plastelina.

Klimava si pojava u petama jer svojataš zdepastu građu,

gdje spadaju bluza, plisirana suknja, sandale malaksale.

Pod svjetlom tri pogleda, njih dvije uz kavu i apstrakcije

s iskolačenih zidnih tanjura, glas ti ipak zaplovi kao zmaj.

Uzdigne se, spusti, zastane, prvo strofe pa refren do neba

zakovitla da bi se nastup zaokružio okretom; i tu je točka,

to je pjesma, što diše i ne sapinje te koliko stubovi bine,

slova Obodin i plakar propet slijeva, priječe ti domašaj.

Kad i rukama i nogama hoćeš, želja bude zbilja, proradi,

otud već izvijaš se s radija, amo-tamo crtom i izoštriš se.

Razapet glas iz usana, iz kutije dozove ćuška po plećima,

kao kad pljesneš starog znanca gdje je, što se ne javlja.

A pod iglom dok se okrećeš, pročuješ se baš dalekosežno

da komšije opet šakama zalupaju: Halo, tiše malo tamo!

Sloboda

Dobro je ruka pravde zakazala i krivcu skoro ništa.

Preusmjerila si fond za Male novine i užinu na sebe,

preko funkcije blagajnika, pa vam nabavila ljubimca.

Priuštila si mu solidan kavez, sipinu kost, ogledalce,

dobio je poletno ime Sale i mogao biti sretan papagaj.

Dopunjavao vas je kao šesta duša, čak nadsvođivao

žvrgoljeći kućnu atmosferu, onako tigrast i ukraden.

Oslobodio bi se predvečer, kad bi lepetao u visinama,

ugnijezdio se na štoku pa iz sve snage kliktao, kričao,

to alarmantnije i upornije što ste pojačavali dnevnik,

natkriljivao vas zaglušujući jezive vijesti od iza ugla.

Ubrzo nakon što je i vas sustiglo, nastanila se naplata,

nužnost što htjede da se u ljetni dan zaboravi i zaleti

i izgubi, jadan, bezglavo kroz otvoren prozor kao ptica,

povukavši tajnu svog dolaska. Ništa od slobode, Sale.