Poslijepodne sam vidio Anđelka. Bio je okrenut leđima i očito zalijevao ogradu Hrvatskih voda. Mogao sam čuti žubor njegovih voda kako se odbijaju od metala. Očito ga je nužda natjerala mokriti na tako protočnom mjestu. Bilo je lijepo vrijeme i sve je vrvilo od prolaznika, biciklista, trkača, žena u najboljim godinama, obitelji s malom djecom i pecaroša svih uzrasta. Nije ga to nimalo smetalo. Ležerno je oslonio svoj raštimani bicikl uz ogradu i olakšao se. Nije se žurio ni zakopčati šlic. Anđeli svejedno nemaju spol pa onda ni cijev koju bi morali skrivati. Možda ga ionako samo ja vidim, a ja sam samo nepouzdani svjedok u prolazu.

Sve je bilo prepuno svjetlosti. Sunce će uskoro zaći. Nastavio sam voziti prema gradu. Lagano sam nogama okretao pedale, a u mislima stihove koje je Ivan Slamnig napisao još 1956. baš za ovaj trenutak.

Jer tuđi to je žuti mlaz,
za tuđu struju ja sam cijev,
jer i u ovom času znam,
da ovo nije moja vlast,
ni ushit moj, ni znoj, ni gnjev,
i uključen u krajobraz,
ko glogov cvat, ko grozd, ko mraz,
ko smeđi mlin, ko list, ko plug,

prikopčat ću se tu na hrast,
da tu odozgor sebe sam
u svoj unesem vidokrug.