Industrial-muzika, sa svojim bubavim robotskim ritmovima, prštavom elektronikom, semplovima, efektima..., mogla bi biti ključan dio zvučne pozadine upravo postindustrijskog doba, kad se u zemljama, hm, razvijenog svijeta čekića uglavnom po nulama i jednicama, a to da se takvo industrial-korijenje lijepo može ukuhati i u alopatski melem za opekline nastale uslijed izlaganja banalijama poslijeratne tranzicijske tragikomedije, to su jako dobro znali Zidar Betonsky, za mnoge posvećenike žrečevi splitske underground scene, žive, žive, živahne onomad, devedesetih prošlog stoljeća (dovoljno je sjetiti se Lunatica, muzičkog fan-zina koji je dizajnom, sadržajem i popratnim nosačem zvuka bacao na koljena mnoge muzičke maga-zine u krugu od nekoliko stotina kilometara), o čemu, štono se veli, svjedoči i Zidarov prvi snimljeni materijal, demo-album iz 1995., sada obnovljenog, za barem jednu dimenziju šireg zvuka te, uz dodatak snimke koncerta održanog u famoznom Mladinskom klubu Nade Žagar u Ilirskoj Bistrici 1996., objavljen – napokon – u ozbiljnijem formatu, formatu gramofonske ploče, zahvaljujući neumornom Igoru Mihoviloviću i njegovom »Guranju s litice«, pod nazivom »I gledam i sanjam i ne dam«, nazivom krajnje simboličnim, koji zapravo funkcionira kao credo, jer ekipa iz Zidara, kako u jednom nedavno objavljenom intervjuu sama reče, nije se ponovno okupila da bi joj, eto, dupe vidjelo još malo pozornice u pokušaju reanimacije mladosti, nego zato što je shvatila da još (ponovno) imaju što za reći, a i da su neke starije pjesme, više nažalost nego nasreću, itekako aktualne i danas.

Taj je dojam potpuno točan: A strana ploče, ona na kojoj je kompletan studijski snimak iz 1995., jako fino nosi svojih trideset godina na leđima, bez ikakvih štetnih posljedica po dostojanstvo, dakle otprilike onako kako vlastita desetljeća nose i prvi snimci Big Black, oni na kojima su svirali samo Albini i ritam-mašina, pa neće griješiti dušu onaj koji primijeti da se kod Zidara Betonskog, uz fluidnu vožnju nazubljenog basa, i gitare slično prelijevaju kao Albinijeva iz spomenute faze, s tom razlikom što kod dotičnog, prerano preminulog meštra glas puca od jezivo sugestivnog samopouzdanja, dok je vokal Zidara Eduarda, kombinirajući tekstove na engleskom i hrvatskom, ipak dešperatniji, titraviji, jer koliko god kerozin bio univerzalan izvor zabave dokonoj omladini razbacanoj po mjestima kulturološki i demografski zapelim između sela i grada, Albinijev mrtvi Billy ipak je rafalima i napalmom drčno krčio put miru, demokraciji i slobodi ne samo u njemu stranoj državi nego i na njemu stranom kontinentu, a naši Splićani imali su tu sreću da adolescentske godine provedu sladeći se, u vlastitu dvorištu, puškaračkim i bombaračkim delikatesama serviranim na tanjurima izrađenim od višefaznog nacionalističkog porculana najviše kvalitete.

No da ne bude zabune – Zidar Betonsky nije se zatvorio u relativno skučene okvire industrial-noisea, od samog početka nastupi su im obuhvaćali i performans, u kasnijim fazama dodatno su se posvetili elektronici pa je electro-ambiental »Lunar« (koji bi se, osim što dodiruje istoimene zagrebačke post-rock šampione, lako mogao pobrkati i s dub-remiksom kakve pjesme Tortoisea u koju je zalutalo i nešto tekstualne »mantre«) 2000. g. čak objavljen na kompilaciji »Pull« iz serijala »Lagano, lagano...« tadašnjeg major labela (ako se u nas ikad uopće moglo govoriti o major labelima) Aquarius Records, a na koncertu u Ilirskoj Bistrici, čiji snimak ovdje zauzima B stranu ploče, jasno i glasno odaje se priznanje nikom drugom doli Jimiju Hendrixu, dok pjesmu »788 sati teškog rada« kao da su, poželjevši snimiti »Electriclarryland 2« odsvirali Butthole Surfers, pri čemu je Gibby ustupio mjesto pjevača prijatelju od kojeg je prepisivao na testovima u srednjoj školi; općenito, ta »živa«, B strana ploče kvalitetom produkcije ne odudara od one studijske: sirova, brujava atmosfera nastupa posve je vjerno prenesena, ali bez kljaštrenja ijednog elementa zvučne slike; kao i sva ostala izdanja »Guranja s litice«, »I gledam i sanjam i ne dam« dokaz je da je barem dio snova ostvariv, grafički i zvučno minuciozno uređen draguljčić čiji šareni vinil dolazi kao prozirni glass clear ili betonsko sivi splatter, jedan od vrhunskih primjera muzičkog antišunda.