Bio neki mali gospodin koji je ulicom nekog gradića uvijek koračao veoma žurno, tijela nagnutog prema naprijed, poput nakošene kazaljke na satu, baš kao da mu vječito gori za petama, ili da nečiji život ovisi o sekundi njegova pristizanja. Preko ramena nosio bi prebačenu malenu kožnu torbicu – istu onakvu kakvu su za bivšeg sistema nosila vojna lica, a kasnije, kada je sistem srušen i postao omražen, takve su se torbice najednom mogle pronaći kako leže na hrpama na uličnom smetlištu, skupa s bačenim knjigama, uredskim priborom i drugim svaštarijama koje nitko nije držao dovoljno unosnima za prisvajanje ili krađu. Ipak, neki su se raspikuće i pijanci izgleda naposljetku dočepali ovih torbica, i potom ih kasnije po kojekakvim buvljim pijacama prodavali budzašto.

Mala je kožna torbica bila važna za ovog gospodina koji je uvijek nekamo žurio, s obzirom na to da je on nekada davno radio u novinarstvu. Novinari bivšeg sistema, kojemu su, dakako, vjerno služili – neki među njima pri tome čak bezobrazno glumeći opoziciju i borce za slobodu riječi i misli – često su i rado nosili ovakve kožne torbice, u kojima su se nalazili papiri i novine, najnoviji novinski članci ispisani na pisaćoj mašini, koji su tek trebali zablistati na svjetlosti dana u sutrašnjem izdanju novina, kao i obavezne cigarete i upaljači – s obzirom na to da su novinari bivšeg sistema, svi od reda, pušili kao tvornice.

Evo sada ovog malog jurećeg gospodina, kojega ćete i sami zacijelo lako prepoznati u trenu kada ga ugledate već i u samo svitanje, ili kasno nakon ponoći, kako žurnim i dugim koracima grabi gradićem, u kojemu se često doima kao da su izuzev golubova koji nešto čeprkaju po šljunku uokolo crkvenog zvonika i nekoliko domaćica koje upravo vješaju rublje na žicu iznad balkonskih ograda svi zaspali – on žustrim i dugim koracima grabi nagnut pred sebe, kao da bi se nosom mogao zapiknuti u zemlju, nalikujući pomalo na neobično zategnut i suviše nagnut jarbol.

Svatko tko ga u takvom času ugleda mogao bi pomisliti kao da je upravo u tijeku nekakvo događanje od državne, moguće čak i svjetski presudne važnosti, kojemu ovaj žureći gospodin među prvima ima zadatak svjedočiti.

Na nosu ima sitne okrugle cvikere, a uz uho drži prislonjen mobilni telefon, nalik na kakvu vojno dojavnu motorolu, s vidno podignutom antenom. On je, kao iskusan i upućen poznavatelj mnogih kompleksnih, običnom svijetu nepoznatih okolnosti, kojemu su iz nekih tajnih i strogo povjerljivih izvora dostupni raznoliki podatci, osoba od mišljenja i povjerenja, koju i takozvani obični građani, i osobe od visokog statusa i javnoga značaja, traže za mišljenje i savjet.

Katkada se radi o gustim ekspertizama – tada je maleni gospodin, inače u vječitoj žurbi, primoran zastati, zaustaviti se, i s koncentriranošću bravuroznog znalca, kojega istovremeno krase temeljita upućenost i nemalo iskustvo, onome s druge strane slušalice podrobno objasniti stvari.

Katkada bi ga iznenadni poziv, koji je mogao stići bog te pitaj odakle – možda baš iz Buckinghamske palače ili sa Westminster Bridgea – zatekao u Supermarketu, usred kupovine večernjeg obroka, i – bez obzira na okolnosti – jer situacija je od njega u pravilu zahtijevala žurnost – pružao sve od sebe kako bi pomogao u rješavanju neke zakučaste i, više nego očito, kipuće situacije.

– Tako je stari moj, ali nemoj misliti da će to odmah ići sasvim glatko! Ne, ne, ne, ni slučajno! Ali ne smiješ im ni za živu glavu kazati da je transakcija već obavljena! Ti samo mudro šuti, dok oni ne vide lovu na računu – a onda – Ha, ha, ha – grohotom bi se naposljetku nasmijao, tako da svi prisutni kupci u supermarketu budu primorani okrenuti se prema njemu – onda će već biti sasvim kasno…

Mali gospodin, koji je inače uvijek nekuda jurio, no nitko nije znao kamo zapravo – volio je sa svojim telefonskim klijentima – jer kako da drugačije nazovemo te neznance, kojima je bio veoma privržen – razgovarati veoma glasno, tako da su i prolaznici na ulici, i kupci u Supermarketu, slobodno mogli saslušati dijelove njegovih – po svome sadržaju veoma važnih, strogo povjerljivih razgovora.

No slučajni su prolaznici bili tek konspirativni svjedoci nepobitne važnosti i kardinalne uloge koju je mali gospodin igrao unutar mnogih zbivanja, i uokolo ove činjenice kao da su prešutno i dogovorno svi bili složni.

A kada bi se samo katkada, sa onim svojim dobro znanim, nesputanim grohotom, u neskrivenom zadovoljstvu nasmijao – tada bi svi smjesta znali kako je slučaj u kojemu je mali gospodin sa torbicom posredovao, sada napokon uspješno riješen! A koliko je znoja i muke katkada u sve trebalo biti uloženo!

Jedna je apotekarka pričala kako je nekom, očito veoma zakučastom prigodom, ovaj gospodin uru i pol vremena stajao usred Supermarketa – točno između toalet papira i aluminijske folije – i u sav glas objašnjavao na telefon nešto u vezi popunjavanja nekakvih formulara, a ovom se svjedočanstvu naknadno pridružila i čistaćica iz Filijale gradske banke.

Bilo je onih zajedljivaca i skeptika, zluradih zavidnika na tuđem uspjehu i probitku, koji su tvrdili kako maleni gospodin ni sa kime ustvari ne razgovara, kako su telefonski razgovori koje on vodi njegova vlastita izmišljotina, koju svakoga dana iznova improvizira na ulici, kako bi si njima dao na značaju i uvećao svoju ulogu u društvu koje ga zapravo, kao odbačenog novinara nekadašnjeg političkog sustava, nije zarezivalo niti za suhu šljivu.

Osobno držim kako mali gospodin kojemu se vječito žuri tim razgovorima iskazuje svoju dobrotu, nesebičnost i spremnost da pomogne svakome kome je potrebno, ne birajući niti dijeleći ljude po bilo čemu, što su kvalitete koje ga izdižu nad trulim i inertnim prosjekom, koji i onako u svemu traži neku osobnu korist, i koji ne zna – poput ovog malog gospodina – kako biti odanim, nesebičnim prijateljem, onim koji je uvijek spreman zdušno priskočiti u pomoć, pa makar ga to koštalo i povećanog telefonskog računa, na koncu svakog idućeg – zgusnutog po mnogim aktivnostima, mjeseca.