Mali gospodin, koji je inače uvijek nekuda jurio, no nitko nije znao kamo zapravo – volio je sa svojim telefonskim klijentima – jer kako da drugačije nazovemo te neznance, kojima je bio veoma privržen – razgovarati veoma glasno, tako da su i prolaznici na ulici, i kupci u Supermarketu, slobodno mogli saslušati dijelove njegovih – po svome sadržaju veoma važnih, strogo povjerljivih razgovora. ...

Znao je za razmjere častohleplja, za potkupljivost, za visoke registre sujetnosti – no nije li nešto od toga mogao pripisati i sebi samome, naročito ukoliko bi zaboravio oprezno postupati sa sobom, kloniti se bučnih, improvizirano vedrih razgovora, nonšalantne ironije kakva imponira, obijesnog samoogledanja vlastita odraza na varljivoj i gipkoj površini vode, naginjući se ka dugim tišinama, koje nisu uvijek i ljekovite? ...

A sad čini se / da sve to bila je laž / a kasnije vjerojatno činit će se / da je i saznanje o laži bilo laž

I utihnut će srne / i visoki bor na / vrh brijega / pod starom kupolom / zapjevat će glasno

Najčešće, ipak, djeca su govorila ono što su očekivala da se od njih čuje – svoj su govor prilagođavala signalima što ih je odašiljala misao, unutarnji ustroj onoga koji ih je slušao. No, naposljetku, u tome nema ničeg neobičnog. Nije li to jedan od mehanizama na čijim osnovama počiva čovjekovo snalaženje u svijetu? ...