Njegovi kolege? Sjeća li se uopće tih ljudi, ili su oni, ono što pri pomisli na njih priziva pred oči, tek nekakve mrlje? Tko su, uopće, bili njegovi kolege, i da li ih je imao? Ili je sve, uključujući i takozvane kolege, bio tek umišljaj, prostodušna igrarija naoko naivne – ustvari duboko proračunate djece, među kojima svatko (uključujući i one najširokogrudnije) gleda isključivo vlastitu korist? Da, i nekako provodi, troši to ubogo životno vrijeme, stvarajući sebi – svojoj biografiji – nekakvu pripovijest… I što je u tome bilo krivo?, pitao se. Ništa, upravo ništa, i upravo suprotno – sve je bilo i ostalo pravo, onako kako uvijek i jest, gotovo bi se moglo kazati kako se odvijalo – i odvija se još uvijek – po jednom unaprijed zadanom, pravocrtnom programu, programu unutar kojega gotovo da nema nikakvih iznenađenja, jer ono najvažnije, o svakome od nas, ostaje zauvijek neizgovoreno, skriveno, obavijeno velom tajne do koje niti um niti srce ne mogu doprijeti koliko god u njima bilo volje i naprezanja.

Tek ponešto, natruhe – maleni leptiri slučajno uhvaćeni u letu, pribodeni negdje tankim igličastim pribadačama, ukoliko i to, sve su u što se zgrušnjavaju trenutci i trenutci naših postojanja, razmišljao je.

Rijeka pored koje je šetao ovaj neznanac pitomo je snivala zimski san – nedostajale su, doduše, divlje patke; moguće je da su bile na nekom toplijem mjestu, daleko južnije, možda čak na afričkom kontinentu? Što je on znao o divljim patkama? Ništa, upravo ništa, kao što ništa nije znao niti o svojim kolegama, jer sve ono što je umislio da zna bila je zacijelo hrpa trulih predrasuda, gomila izmišljotina, krivih interpretacija, zlonamjernih viđenja, zamjeranja, sitničavih grintavosti, gomila smeća iz kojega nije mogla izniknuti niti plemenita ali žareća kopriva.

S druge strane, znao je dokle može ići ljudska zloba, koliko čovjek može biti spretan u lažima i podmetanjima, u krađi, u namještanju i potkupljivanju, u kopanju jame drugome, u insinuacijama i u vječitim dvorskim intrigama i spletkama – možda ne onako krvoločnim poput onih u Shakespearovim tragedijama, međutim…

Znao je za razmjere častohleplja, za potkupljivost, za visoke registre sujetnosti – no nije li nešto od toga mogao pripisati i sebi samome, naročito ukoliko bi zaboravio oprezno postupati sa sobom, kloniti se bučnih, improvizirano vedrih razgovora, nonšalantne ironije kakva imponira, obijesnog samoogledanja vlastita odraza na varljivoj i gipkoj površini vode, naginjući se ka dugim tišinama, koje nisu uvijek i ljekovite?

Klonio se dvostrukosti bivanja, čuvajući svetost vlastitih istina i pogleda, koji su i malim, stupnjevito jedva zamjetnim prilagodbama mogle biti iznevjerene i izdane, u koje je viteškom odanošću odlučio položiti posljednju kap krvi – vlastiti tajni sok gorčine bez koje bi život nalikovao na nešto bez duha i snage, lišen osovine uz koju bi se – držao je – kao i svaki život trebao uspinjati, ne dosežući nikada ono dovoljno dobro, uz koje okončava traganje i otpočinje samozadovoljstvo – ta napuhnuta, trula lešina, čije zaudaranje nije osjećao uvijek samo na tuđoj koži.

Hodao je dugom, pustom ulicom, bilo je subotnje poslijepodne, grad avetinjski ispražnjen od stanovnika, ukoliko ih je uopće bilo onoliko koliko govore statistike… Taj pohabani grad prelijepe arhitekture ljudima je stvarao pogrešan dojam, no ukoliko bi se samo malo pomnije zagledali u njegova pročelja, ukoliko bi skrenuli u neke od pozadinskih ulica, napuštajući onu centralnu, s histeričnim premazima novih fasada, vidjeli bi nešto što bi im možda pobudilo sumnju… Park s malim niskim zidićima od cigle, podignutim tako da, promatrani odozgo, s gornje ulice, gdje bi se nizovi zidića trebali nalaziti, razotkrivaju neobičan oblik labirinta, djelujući nestvarno, poput prizora s neke crno bijele fotografije kakvu je mogao snimiti Kertész, sredinom prošloga stoljeća, u Parizu. Maleno stabalce, klupe pune prašine na kojima nije sjedio nitko i labirint, koji se spontano razotkriva tek iz ptičje perspektive…

Jednako je napušteno i zaboravljeno – kao da tako osamljen stoji već desetljećima, djelovao parkić sa zidovima oslikanim cvijećem – nečiji nadahnut pokušaj da udahne život ondje gdje ga već dugo nema. Kamo su nestali svi ti ljudi?, pitao se. Jesu li baš svi zavučeni u stanove, i je li sve što se odvija iza tih mističnih četverokatnica samo ono što odašilju njihove vanjske prikaze – praznina, šutnja, iznevjerenost?

Izdaja – konačna raspuklina života koji stoji nagnut nad vlastitim ponorom, ustrajno prkoseći padu u njega, smatrajući taj prkos vlastitim ponosom, nekom vrstom pobjede u porazu koji je naposljetku neminovan?

Skrovitost, prigušena tišina vlastitih misli – želio ih je osluhnuti, čuti što mu govore, oduprijeti se programu svijesti koji sveudilj diktira isto – slava i moć, novac i uspjeh, kao neprikosnovene karijatide svakoga bivanja, bez kojih ljudski životi stoje slomljeni u nevidljivosti svojih jadnih, gadljivih poroznosti, pred kojima čistunac u nama ustukne svakoga puta iznova, odstupi korak-dva unazad, i potom ishlapi, nestane poput duha koji je svjedočio krvavome razvratu, ubojstvu, orgijama nekog pakla.

Jedan je dječak skakutao, glasno udarajući potplatima cipela po visokome stepeništu ponad kojega se, kao na malenom odmorištu, izdizao bar, kafić s tamnim barskim stolicama pažljivo raspoređenim ispred – kao da su nekoga čekale, i s drvenim prozorskim okvirima, vratima obojanim u crvenu boju.

Bio je to lijep prizor, crveno i crno, dječak koji skakuće, masivno crnogorično stablo iznad, koje je u lepezastim potezima pružalo svoje grane sve do barskih stolica i niske drvene klupice na kojoj je sjedila sjedokosa gospođa koja je, držeći pletivo u krilu dozivala dječaka koji je skakutao – Serjoža, Serjoža, pridi sim, idi sjuda ti neposluhni maljčik, tvoja sestra plače, jer si je pustil samu, ti neposluhni dječak…

Neznanac priđe bliže – zapravo, poželi sjesti u tu fotografiju – jer ponovno mu je sve sličilo na fotografiju, nasmiješiti se baki i dječaku, pomilovati plavokosu djevojčicu lica umrljanog suzama i upitati je – No, pa što slučilos?

Zapravo, to i učini – sjede na onu klupicu kao da je sve upravo čekalo na njegov dolazak, ulazak u sliku.

– A kak tebja zovut? – upita malu plavokosu glavu koja je još šmrcala uvlačeći u nosnice komadiće sline, a dječak, prizvan pojavom nepoznata osamljena muškarca, koji s neobičnim mirom i prisnosti zamuckuje nezgrapne riječi na njegovu jeziku, u dva se skoka stvori na malenom betonskom podestu – tik pored njega i djevojčice:

– Maša! Nju zovu Maša!

Zvonolik dječji glasić kao svjetlosnim bičem punim neobjašnjive, snažne vitalnosti prereže zrak.

Dječak preskoči maleni ograđen ivičnjak, što je tajanstveno zakrivao tamnozeleni ulaz i nadstrešnicu nad starom zgradom, napušten i oronuo poput ulaza u zgradu nekog dalekog grada, čiji je mističan naziv mogao rađati nebrojene slike u nečijoj imaginaciji – poput Kijeva ili Odese primjerice.

– Mi smo iz Ukrajine, tam je rat – saopći mu dječak naočita pogleda, stameno se zabijajući stopalima u zemlju, gdje je nekada vjerojatno stajao kakav cvijetnjak, šireći i skupljajući zjenice poput psa koji, trzajući ušima i njuškom, želi onjušiti zrak. Vrhovi kratko ošišane plave kose bijahu mu obojani u ljubičasto, blijedo ljubičastu nijansu, poput izblijedjelih ljubičica, čije su latice predugo ležale izložene na suncu…

Neznanac mu reče kako ima lijepu kosu, djevojčica skoči, u nakani da ga i ona impresionira nečim čednim i nedodirljivim, pridruživši se u nekadašnjem cvijetnjaku odraslijem bratu, koji je – bilo je to više nego vidljivo – o njoj brinuo ozbiljnošću napola zrele osobe.

Kava koju je skuhala Mašina i Serjožina baka bila je ukusna. Neznanac uzdahne, osjećajući se primiren cvrkutavim glasovima djece i neobičnom atmosferom napuštena, zaboravljena prostora koji je odisao jedinstvenom ljepotom – ljepotom one vrste na kakvu je svijet već – ima tome vremena – počeo zaboravljati da je ikada i postojala.

Potom ga – poput noža, hladno presječe nenadana misao (trenutak sreće, ushita, suviše je kratko trajao – pomisli brzopleto, sa žaljenjem, u nadi kako bi njegova bojazan mogla preteći, zaustaviti ono čemu se želio oduprijeti – toj misli, neprijatnoj, koja je već bila ovdje, energiji koja je posve, monstruoznošću svoje nepobitnosti obuzela prostor crno-crvenog bara, sluteći, prizemljujući u njega ono što je već postojalo – sjećanje na Leona – markancija čijega je duha izbijala iz crnog i crvenog drva, iz stolica, sa stepeništa, sa borovih grana, čak i sa lica dvoje ratnih siročića, i njihove živahne, snažne bake).

Leon je sada posve sigurno ovdje – pomisli – ne bez boli, koja ga nije napuštala, jer, istinu govoreći, bio je samo sebična kukavica, plašio se Leonove smrti još za njegova života, strahujući već i unaprijed pred mogućnosti gubitka jedne takve osobe iz vlastita vidokruga – vjerojatno upravo jer je tu mogućnost predosjećao – ne samo stoga što je znao da je Leon bio bolestan – jer bolest se katkada može i pobijediti – već jer je znao kako su konstalacije Leonova života – to tajnovito i nevidljivo polje koje je Leon zakrivao svojom nehajnošću i osmijehom, širokogrudnosti koja nije bila patvorena, čiju je tajnovitu prazninu i nesretnost neznanac ipak osjećao, takve, da mu tu pobjedu neće omogućiti.

Neznanac meko uzdahne – u misao mu, poput izbavljenja, prodre oštar i hladan, rezak i opor zvuk trube Miles Davisa – glazba iz filma „Lift za gubilište“ – „Ascenseur pour l'échafaud“ – i on pomisli – Pariz, da, Leonov Pariz, Pariz njegovih tajnih ljubavi… Pariz ponovno, ali onaj snimljen objektivom Andréa Kertésza – stepenište i snijeg, prazan park i biciklist snimljen sleđa, metak koji raspolućuje staklo nekog stana u devetom arondismanu, gdje je stanovao…

Maša se, iz nekog razloga, strovali na stražnjicu – možda je samo naglo poželjela sjesti, no dogodio se taj nenadan pad, pri kojemu je još više sličila na malenu lutku, zbog čega se baka i Serjoža, i on dakako, i nadalje misleći na Leona – njegov osmijeh, kosa, njegove tamne sunčane naočale… – i taj se neznanac dakle glasno nasmije, a truba Milesa Davisa i nadalje je svirala onu istu surovu, zastrašujuću glazbu koja je pjevala o osamljenostima – „Lift za gubilište“, no Leon je sada već bio daleko, negdje daleko, više ga naime nije bilo ovdje, ne, tu on više nije bio, u ovom tamnom drvu i u crvenom drvu, gdje se upravo još do maloprije posve sigurno nalazio – mogao je to sa sigurnošću vidioca potvrditi, o takvim stvarima uostalom pisali su i Kant i Schelling, to nisu bile dječje pripovijesti – tako je kazao samome sebi – i u grani bora se posve sigurno do maloprije Leon nalazio, međutim, otišao je dalje – vjerojatno za nekim svojim poslom, morao je otići, posijao je, uostalom, među Mašu, Serjožu, baku i njega trenutak radosti, radosti kakvu je samo on mogao donijeti u neznančev život, širokom, prijateljskom gestom, iza koje je čamilo mnogo toga za što nije želio da izađe na površinu – neznancu se katkada činilo, iz estetskih razloga, nije to smatrao dovoljno ukusnim, nipošto elegantnim, to nešto – lišeno manira do kojih mu je bilo stalo, lišeno geste nekog velikog dirigenta duboko složenog, ingenioznog unutarnjeg ustroja, no koji je kroz tu složenost prodirao do pukotina biti – do onoga što se raslojavalo u svojim potankostima, ostavljajući ga naposljetku osamljenog, na jednoj posvemašnjoj čistini, sa boli koja se, razgolitivši se u svojoj snazi, ispružila kao strašna i snažna podzemna žila kucavica koja presijeca posred srca i raspolućuje taj život, prekinuvši ga tako reći u njegovoj punoj snazi – razmišljao je neznanac, i nadalje se smijući od srca, u jednoj neporecivoj dragosti kakva iskrsne među ljudima tek rijetko...

Da, oh, da, prisjeti se – ovakvu bih dragost osjećao svakoga puta kada bih se već samo i telefonski čuo sa Leonom, kada bih začuo njegov glas, već istoga časa samo kada bih oprezno izustio halo, kao da hoću opipati u kakvom će me raspoloženju dočekati, nakon čega bih začuo njegov glas koji uzvikuje moje ime, na što bismo obojica prasnuli u smijeh – istovremeno i smjesta padajući u ovu vrst smiješne i glupave, bezazlene i nevine radosti – vjerojatno je to bila radost prijateljstva – takva radost, nikada je više neću osjećati – ljubomorno pomisli neznanac, ljubomorno naime na vlastitu prošlost – i onu dugotrajnu oivičenost mramorom sreće, koja se javljala već prvim zvukom njegova glasa, prvom izgovorenom konsonantom, prvim vokalom, prvim tonalitetom klavira koji je pjevao još uvijek sam ovdje, još postojim, posve sigurno sam protuha jer još uvijek postojim, no što je tu je – to je već uzrokovalo neporecivost sreće što smo je obojica osjećali, sama činjenica postojanja, uzajamne prepoznatosti, samo to…

Velosiped, Serjoža, ja govorim po ruski, moj kamarad Leon, ti razumješ, ti ponjimaeš, to sigurno, to konečno, ti, moj tužni Serjoža, ti si kak odrasli čovjek, vzroslji čelovek, kak veliki, golemi čelovek, ti me razumješ kako što Leon me je razbiral, ti si moj prijatelj, moj kamarad, to je tak bilo i tak slučilo se u tom svijetu kak jedna priča, istoria što slučila se, eto tak, baš tak je to grozno, užasno i krasivi, tu mi ne možemo ne spokojni bit, mi možemo samo gorki plakat', kak Maša, jedno móre, veliki okean se tu može stvorit i ja bi tad preobrazoval se kak jedan golemi kit, kit što Mašu i tebe, i baku, no, i baku na svojim plećima bi nosil do nekog kopna, do neke zemlje, i tak bi, na koncu, zaboravil, zabival bi na koncu Leona, bil bi vostanovljen, svi bi bili spašeni, bili bi sokhranjeni, eto, baš tak…