1.

O duši sam pisao stalno, a nikada do sada.

Pisao sam o njoj stalno, jer je iza svega što napisah stajala moja dobra namjera i iskrenost, sva moja znanja i osjećanja, sve što jesam, sva moja duša, a još nikada nisam pisao o duši, jer još nikada nisam spominjao dušu, niti sam pokušao reći što je ona.

2.

Što je dakle duša?

U nama je. Iz nas izbija.

Sa svakim uvijek njegova duša.

Svaki onakav kakva mu je duša.

Kada kažemo duša, kazujemo o unutarnjim svojstvima subjekta.

U duši se ogledamo. Iz nje naše isijava.

Tu smo ono što jesmo, i sebi i drugima.

A i drugi nama.

Ali duša nije ni svima ni uvijek ista. O njoj se može na mnogo načina. To dokazuju i tekstovi koji slijede. Moji eseji u obliku priča, a u tim pričama moji eseji. U ovoj knjizi je okupljeno tridesetak tematski povezanih tekstova. U njima pišem o posjeti jednom muzeju, o čuvenim legendama, o tugaljivim pjesmama, o nekim meni dragim piscima, o kućnim ljubimcima i drugim životinjama, o dobrim ljudima, o jednom slikaru, o mjeri i prekoračenju, o tome što je Ja i duša filozofa, o ogledanju i prožimanju, o Kantovom shvaćanju besmrtnosti duše, o odnosu tijela i duše i napokon o tome može li duša biti vječna, a na kraju sam tome pridodao još poneku riječ. U svim ovim pričama i esejima kazujem o stanjima duše i iznosim svoje nazore o tome što duša može biti i tako ću zapravo kroz svoje priče pokušati ispričati što mislim da je duša.

8.

Svako svoju dušu nosi, i svako je onakav kakva mu je duša.

Mi smo riječi, lica, geste, djela duša svojih.

Svakog duša čini onim što jest.

Svako je svoja duša.

U njoj smo i iz nje smo

Po njoj smo ono što jesmo.

U svakom njegova, svaka drukčija,

samo, čini se, u bolu i ljubavi svima ista.

Radost, ljepota iz nje,

a u njoj i bol skupljena.

Iz duše riječ.

U njoj i muk.

Zato moram o duši. Ako već nije kasno.